Festival velikih brojeva

Edinburgh — Festival Fringe u škotskoj prijestolnici možda nije najbolji ni najuzbudljiviji, ali jest najčudesniji svjetski kazališni festival, koji svake godine donosi nove rekorde i najbolju kazališnu zabavu. Ovogodišnji 59. po redu napravio je nove pomake za Guinessovu knjigu kazališnih rekorda: u četiri tjedna trajanja na 26 995 izvedbi 1799 različitih produkcija prodano je 1 335 000 ulaznica! U 250 scenskih prostora na najvećoj svjetskoj scenskoj fešti nastupilo je više od 16 000 glumaca i raznih drugih izvođača. Festival koji funkcionira po principu da se svatko može prijaviti, uspije li zainteresirati publiku i financijski izdržati najam prostora, već je započeo s pripremama za sljedeću — treba li reći — rekordnu godinu. I premda su na Fringeu svi pobjednici, neki su osvojili i prave nagrade za najbolje predstave koje dodjeljuju razni sponzori, od mineralnih voda do novina i BBC–a, a laureatima, koji su obično do pobjede bili potpuni anonimusi, predstoji lijepa kazališna i televizijska karijera.

Publika u kabanicama

Los Angeles — Sredinom tridesetih Dead End (Slijepa ulica) Sidney Kingsleya, komad o slumovima New Yorka uoči godina krize bila je jedna od najutjecajnijih drama stoljeća. Ne samo da je nakon brodvejske premijere rezultirala nizom televizijskih serija i poznatim filmom u režiji Williama Wylera s Humphreyjem Bogartom u glavnoj ulozi, nego je produkcija igrana i u Bijeloj kući, gdje je navela tadašnjega američkog predsjednika Roosevelta da istraži situaciju u siromašnim predgrađima, što je pak dovelo do bitnih promjena u stambenom zakonodavstvu. Rijetko igran komad u kojem je zapravo glavni lik East River i koji se događa na obali rijeke sad je premijerno izveden u Los Angelesu u kazalištu Ahmanson, dijelu Center Theater Group, kojoj je upravo na čelo došao Michael Ritchie. Dead End u režiji Nicholasa Martina upravo je ono što mu je trebalo za efektan početak: spektakl s četrdesetak glumaca, s rupom za orkestar koja, napunjena sa četrdeset tisuća litara vode, glumi njujoršku Istočnu rijeku u koju glumci stalno uskaču, ne na preveliko veselje nekoliko prvih redova publike — u kabanicama. U svakom slučaju, rijetko je nečiji početak bio obilježen s više medijske pozornosti, pogotovo što tehnička zahtjevnost predstave uvijek ostavlja nezgodnu mogućnost da se cijelo gledalište pretvori u vaterpolo bazen.

Kabuki u podzemnoj željeznici

Tokio — Ono što suvremeno japansko kazalište često pokušava, s promjenljivim uspjehom, jest spajanje tradicionalnih kazališnih oblika sa suvremenim interpretacijama. Za posljednji takav pokušaj zaslužan je Jossi Wieler, poznati švicarski redatelj, doveden kako bi režirao jedno od općih mjesta japanske scenske tradicije, kabuki–komad Yotsuya Kaidan iz 1825. poznatog autora Tsuruja Nanbokua. Drama pripada popularnom žanru japanskoga horora u kojoj duhovi ubijenih muče svoje ubojice. Te su priče i komadi ono što su europskoj tradiciji priče o Drakuli. Wieler je komad radikalno adaptirao i prebacio u postaju podzemne željeznice u suvremenom Tokiju u spektakularnoj scenografiji Kazuka Watanabea, jednog od najuspješnijih japanskih scenografa u Berlinu. Kritika i publika ostali su zadivljeni radikalnošću adaptacije igrane u kazalištu X, ali se čulo dosta napomena da glumci nisu ovladali japanskim jezikom s početka 19. stoljeća, namjerno neosuvremenjenim kako bi produkcija zadobila pomalo brehtijanski štih. Ukratko, kabuki u podzemnoj nije ispunio (pre)velika očekivanja.

Izvorna Mačka veliki uspjeh

Nottingham — Sezona u Playhouseu nije mogla započeti bolje, sažetak je brojnih kritika objavljenih uz prvu premijeru, Williamsovu Mačku na vrućem limenom krovu. Pola stoljeća od brodvejske premijere nije oduzelo ništa kvaliteti i aktualnosti jedne od ključnih drama 20. stoljeća, a produkcija u režiji Richarda Barona odlučila je biti posebna i po činjenici što se vraća izvornoj Williamsovoj verziji, koju je pisac smatrao boljom od one poznate s Broadwaya i iz Hollywooda. Atmosfera američkog juga kao da je ošamutila kritičare, koji su se natjecali u pisanju panegirika najboljoj premijeri engleskoga početka sezone. Glumačka podjela (Aaron Shirley, Dugald Bruce–Lockhart, Christine Absalom) glavni je ključ uspjeha predstave u ovoj nešto manje građanski umivenoj autorskoj verziji.

Jasen Boko