ENTUZIJAZAM S POKRIĆEM

Glumačka družina Histrion, Tahir Mujičić — Boris Senker — Zoran Juranić, FRIC I PJEVAČICA, red. Zlatko Vitez

ENTUZIJAZAM S POKRIĆEM

Za (dvostruku) obljetnicu Histrioni su odabrali prikladan tekst i ostvarili zabavnu, duhovitu, lako gledljivu predstavu — posve u svome tonu i stilu

Za obilježavanje svojih jubileja, tridesete obljetnice postojanja Glumačke družine te dvadesete godišnjice redovita održavanja Zagrebačkoga histrionskog ljeta na Opatovini, Histrioni su odabrali povratak korijenima: glazbenoscenskom žanru bliskom mjuziklu te autorima koji su s njima bili i u onim prvim, sad već davnim godinama. Živahna i nepredvidiva skupina glumaca, koja je osvježila hrvatsko kazalište sedamdesetih i osamdesetih godina, pod vodstvom osnivača Zlatka Viteza, na scenu je postavila mjuzikl Fric i pjevačica tandema Tahir Mujičić — Boris Senker, kojemu se za tu prigodu priključio skladatelj Zoran Juranić. Riječ je o novoj verziji djela koje je premijeru doživjelo godine 1993. na pozornici Hrvatskoga kazališta u Pečuhu.

Fikcija i Literatura

Prikladno skraćena, dinamizirana i stilu Histriona prilagođena glazbena komedija priča je o školovanju nekolicine momaka u vojnim školama Austro–Ugarske Monarhije (u Pečuhu i Budimpešti) tijekom posljednjih godina prije Prvoga svjetskog rata, te o ljubavi dvojice od njih prema operetnoj subreti Ersziki. Njihovi su likovi izrazite književnoscenske tvorevine, osebujne mješavine karikaturalne tipologije karaktera, povijesno–biografskih realija i fikcije zasnovane na drugoj fikciji (literaturi). Tako u liku Frica Agramera lako prepoznajemo mladoga idealista i sanjara Krležu, Stjepana Turopoljca nije teško poistovjetiti sa Stjepanom Radićem, Jožu Ambroza dovesti u vezu s Josipom Brozom... No, u kazalištu je moguće sve što ne proturječi estetici odabrane forme, pa tako ni ta autorska imaginativnost i kombinatorika s obzirom na cjelinu nimalo ne šteti zanimljivosti djela. Postoji, dapače, i stanovita tradicija nemogućih susreta i imaginarnih dijaloga, koju Fric i pjevačica također slijedi. Kako god bilo, tijekom dvosatne predstave pratimo sudbine kadeta, njihove švejkovske i ljubavne pustolovine, kao i suočavanje s različitim ideologijama koje je to prividno idilično, a zapravo burno vrijeme nametalo. Sve završava izbijanjem rata: nakon razočaranja praktičnim razvojem jugoslavenske ideje (koja je skrenula prema velikosrpstvu), Krleža se odlučuje za borbu perom, dok se Stjepan s oružjem u ruci (ali i sa stanovitom rezervom u srcu) bori na istočnome bojištu. Fric i pjevačica platili su stanovit obol vremenu svoje praizvedbe: 1993. bila je bitno drukčija godina od 2005, pa je i stanovita hiperpolitizacija, koja je onda odjekivala, danas, umjerenom režijom Zlatka Viteza, prikladno stišana. Kao što je davno ustvrđeno, smijeh je najbolji lijek, pa se tako danas lako možemo zabavljati gledajući parodije grotesknih velikosrpskih pretenzija (u micićevskom stilu), austrougarskoga zaslijepljenog reda i militarizma (u kojem, nostalgično, mnogi još vide zlatno doba), ili pak poslovične hrvatske naivnosti. I bolje je tako; u suprotnom predstava ne bi bila to što jest: mjuzikl s natruhama evokacije negdašnjega kabareta i njegova stila, prožet dopadljivom eklektičkom glazbom u kojoj odzvanjaju svi nacionalni melosi Monarhije i bliže okolice. U strogo kazališnome smislu, svrhovita uporaba kabareta najveća joj je vrlina (sjajna scena tradicionalno zvana moj klobuk u interpretaciji Josipa Bobija Marottija), dok joj je stanovita epizodnost i dramaturška rascjepkanost najveći nedostatak. Zato su glumci prisiljeni likove predstaviti odmah i izravno (vrlo poznatim citatom, gestom ili parafrazom), jer bi inače intenzivna komunikacija s publikom mogla doći u pitanje.

Mladi Krleža

Očigledno je da su stariji i mlađi članovi Histriona u pothvat ušli s podjednakim entuzijazmom (bez kojega istinskoga histrionstva nikad nije ni bilo). Iskustvo je učinilo da stariji dominiraju scenom: Žarko Potočnjak, Branka Cvitković, Slavko Brankov, Nada Abrus — no, nešto drukčiji stil igre, kao i njihova razigrana žestina, mlade čine komplementarnim kolektivnim partnerima. Hrvoje Klobučar kao Fric Agramer imao je, vjerojatno, najtežu zadaću: oblikovao je gorljiva, temperamentna, glasna mladog Krležu, u kojem se jedva može naslutiti potencijal kasnijega korifeja hrvatske kulture 20. stoljeća. Kadetski zbor nije imao tako tešku zadaću, jer su njihovi likovi bili u manjoj mjeri opterećeni i zadani: Alen Šalinović (Erdoedy, nesuđeni umjetnik i Fricov takmac) za nijansu je pretekao također odlične Ronalda Žlabura (Stjepko), Anđelka Petrica (Čeh Jarda, parafraza Švejka), Krunoslava Klabučara (Joža Ambroz) te Davora Svedružića (u ulozi prikrivena velikosrbina Amfilohija). Barbara Rocco oblikovala je dekorativnu Ciganku, dok je Sanja Marin, kao fatalna subreta Erszika, ostala u granicama operete, nikad ne prelazeći u domenu dramskog. Koreograf Milko Šparemblek oblikovao je simpatični zbor mladih histrionki, koji znatno pridonosi vizualnoj dopadljivosti i dinamičnosti predstave, kostimografkinje Ika Škomrlj i Elvira Ulip zdušno su rekonstruirale duh te izvana raskošne epohe, mjestimice se decentno poigravši i vlastitom fantazijom, dok je scenografkinja Dinka Jeričević univerzalnu histrionsku pozornicu na Opatovini minimalističkim zahvatima prilagođavala brojnim promjenama mjesta radnje, pri čemu je osobito uspješna intervencija bio pokretni vagon na primjerenim tračnicama, što je moglo izazvati brojne (literarne i druge) reminiscencije, posve u skladu s dominantnim krležijanskim duhom. Za (dvostruku) obljetnicu Histrioni su odabrali prikladan tekst i ostvarili zabavnu, duhovitu, lako gledljivu predstavu — posve u svome tonu i stilu. Frica i pjevačicu pretjerana ambicioznost ili pretencioznost mogle bi samo gurnuti u pretince i ladice u koje objektivno ne pripada. Zahtijevati više, također, bilo bi neumjesno: naime, onaj tko uspije hrvatsku povijest učinkovito kombinirati s literaturom i vlastitom imaginacijom, pa da još k tomu sve tijekom dva sata bude zabavno i lepršavo — nedvojbeno je već učinio dovoljno, a ni posao mu nije bio lak.

Boris B. Hrovat