Dobar vjetar u leđa

Dobar vjetar u leđa

Vjetrovi određuju udaljenosti. Kad zapuše, svatko se drži kraja, i misli si svoje. Otoci u struji zarobljeni vjetrovima. Otoci u struji istoga mora. Poput različitih uredničkih pristupa u novinama istoga imena i zaglavlja. Na djelu je specifična mikroklima moćne redakcijske gomilice

Okrugli, napose debeljuškasti brojevi kakav je broj 300 za dvotjedne novine, posve sigurno zaslužuju neki oblik iskazivanja poštovanja. Dakako, ne samo zbog onoga što je bilo — iako to ponajprije — nego i zbog onoga što će doći. Čestitke u povodu tristotog broja umnogome su i podrška za dalje: tko je izdržao 300, tomu valjda nije problem ni idućih sto ili dvjesto... Pri tome valja imati na umu da je za ovaj jubilarni nastavak zaslužno pet redakcija (glavnih urednika i njihovih suradnika), da je »Vijenac« 1–300 djelo timskog rada ljudi koji se u dobrom postotku čak i ne poznaju, a vjerojatno još manje slažu u pristupu i ocjeni hrvatske kulture, da su ga stvarale različite generacije posve običnih, ali i iznimnih pojedinaca, najboljih koji žive u ovoj državi i da je u neprekinutu dvanaestogodišnjem luku »Vijenac« potvrdio svoj status dinamičnog djela u nastajanju, projekt koji je bio i ostao Matičina najčvršća veza s hrvatskom javnošću, ne samo onom kulturnom. Tristo brojeva »Vijenca« sačinjeno je od dvije neravnopravne zbilje: sentimentalnosti i statistike. Jedna je subjektivna, umrežena sjećanjima, patetikom i osobnim vizurama ljudi i prilika (svatko ima pravo na vlastiti pogled), druga je objektivna i tupa pomalo, ali spasonosna kao šumeća tableta protiv glavobolje — u ovom slučaju šumi o pristojnim radnim rezultatima. Na neku vrstu sentimentalne ekskluzive ipak imam pravo, barem mi se sada tako čini, jer sam u uredništvu »Vijenca« kao zamjenik glavnoga urednika ili kao glavni urednik više od pola njegove okrugle znamenke, od broja 128. iz siječnja 1999, a surađivao sam i u ranijim redakcijama. To je obično vrijeme koje bismo danas, ne sasvim bez tipične hrvatske zluradosti, rado nazvali vremenom velike smjene — otišlo je jedno uredništvo, ono Andree Zlatar, a došlo drugo, Mladena Kuzmanovića. Jedna tradicija i jedan pristup zamijenjen je drugim. Kad bi barem bilo tako jednostavno: kao da se Novakovo urednikovanje i uređivanje ne razlikuje od Marunina, a njegovo opet od Zlataričina. Ono što ih čini različitima u jedinstvenu tijeku »Vijenca« jesu njihovi osobni pogledi na predmet obrade (koji se i sam mijenjao iz godine u godinu, prisjetimo se gdje smo i kako smo živjeli, što se sve dogodilo u državi i društvu), pogledi koji su postajali temelj uređivačke koncepcije i praktičnoga karaktera i izgleda novina, te novi suradnici koji su dolazili i odlazili, neki slučajno, većina uglavnom namjerno, bilo da se nisu slagali s nekim od urednika, bilo da su bili nezadovoljni iznosom novčane naknade i brzinom isplate za svoje retke — kako onda, tako i danas. Razlike nema. Honorari kasne, a karavane prolaze. Možda bi primjereno bilo govoriti (pa ako je metafora i ponešto otrcana, nema veze, glavno je da drži vodu, govorio je Boris Maruna) o uredničkim koncepcijama kao otocima u struji koje ujedinjuje isti vodeni prostor, a razliku među njima proizvode vjetrovi koji pušu između redakcijskih otoka. Zašto se Hvarani i Bračani toliko razlikuju — sigurno ne zbog toga što su udaljeni jedni od drugih beskrajnim miljama, nego upravo zbog vjetrova. Vjetrovi određuju udaljenosti. Kad zapuše, svatko se drži kraja, i misli si svoje. Otoci u struji zarobljeni vjetrovima. Otoci u struji istoga mora. Poput različitih uredničkih pristupa u novinama istoga imena i zaglavlja. Specifična mikroklima moćne redakcijske gomilice. Kao da nije puhalo između Mladenova pristupa i ovoga sadašnjega, bez obzira što se još volimo zvati njegova ekipa, makar i zbog sentimentalnosti, zbog neke samo nama razumljive i dohvatljive vertikale odnosa. Uvijek puše među urednicima i njihovim redakcijama, uvijek. Zato su novine žive. I trebaju, koliko je god moguće, stalne inovacije. U uvođenju novih sadržaja — a to znači potragu za novim suradnicima, u pristupu i obradi tema, u unutarnjem rasporedu starih i novih rubrika, u grafičkom i likovnom izgledu. I tako iz broja u broj, pazeći da cijeli taj šareni cirkus ne preraste u naviku koja se konzumira reda radi jer je — navika. Drukčije rečeno, iako ste kao urednik čvrsto odlučili da svoj redakcijski posao ne nosite doma, ubrzo zapažate da se s novinama budite, da s njima sjedate za nedjeljni ručak, da vas prati dok hranite mačke ili pomažete punici na vikendici ispod Velike Paklenice. Puše podvelebitska bura, a vi smišljate što, kako i komu uvaliti da napiše za sljedeći broj. Pri tome je, ponavljam, najvažnije da ste čvrsto odlučili da posao ne nosite doma. Odluke su važne, jer mogu donijeti dobre stvari. Primjerice, odluka da »Vijenac« prijeđe na kolorni, četverobojni tisak odmah se osjetila na povećanju broja pretplatnika. Nema toga sadržaja i teme koja je toliko utjecala na recepciju koliko je to prije dvije godine učinilo malo cijana i magente. Bio je to svakako vidljiv, vanjski otklon od dotadašnjega grafički i tiskarski klasičnoga crno–bijelo–sivog habita. Stvari su se, jasno, mijenjale i iznutra. Od negdašnje uronjenosti u društvene i političke hrvatske (ne)prilike, uronjenosti koja je donijela niz jakih tekstova te pokoji slabi subjekt, dinamičnu skalu mišljenja i stavova, »Vijenac« je tražio predah, hvatanje zraka, spuštanje lopte, postupno privođenje živom i aktualnom dvorištu kulture, umjetnosti i znanosti. Tražio je neki novi uređivačko–redakcijski vjetar, upravo onaj koji će ga danas dovesti do kvalifikacija o »Vijencu« kao nepretencioznu i dobrodošlu mainstreamu, informativno–kritičkoj kronici, pouzdanom pregledniku, nekoj vrsti deskriptivno–kritičkoga kataloga događaja u hrvatskoj kulturi. »Vijenac« danas nisu novine za društvena pitanja, to su možda nekada i bile, ali nisu niti novine koje u kulturu vlastite nacije naivno zagledaju kao u idiličnu oazu tolerancije i napretka, dobro mi znamo gdje živimo — »Vijenac« su upravo Matičine novine za književnost, umjetnost i znanost. I svaki je taj dio iz njegova zaglavlja važan — djelovati u skladu i u duhu Matičinih pravila, iscrpno izvještavati, stručno i kritički o događajima iz književnosti, umjetnosti i znanosti, te pokušati, prije svega, obrađivati teme na novinarski način. Nitko sretniji od mene kad vidim da se »Vijenac« čita i u tramvaju. Tako izgleda osobna procjena petoga glavnog urednika u nizu, subjektivna i sentimentalna vizura, jedan dio »Vijenčeve« zbilje. Ima je svatko od bivših urednika i njihovih suradnika, ima je svatko tko danas surađuje ili prati »Vijenac« kao čitatelj. Ostalo je statistika. Dobra statistika. A ona kaže da se »Vijenac« tiska u nakladi od 7000 primjeraka, da je ovaj, tristoti broj odaslan na 4150 pretplatničkih adresa, da će se u distribuciji na kioscima očekivano najviše prodati u Zagrebu, oko 700 primjeraka, ali i 2 primjerka u Lumbardi na Korčuli, da je remitenda izrazito niska i da se kreće između 15 i 20 posto, da se »Vijenac« tiska na poboljšanom 52–gramskom novinskom papiru, a ne na onom 45–gramskom na kojem se obično tiskaju dnevne novine, i da mu vjerojatno zato i tiskarska boja tako dobro leži, da u jedan broj »Vijenca« stane između 280 i 300 kartica teksta uz 150 ilustracija različitih veličina što su mjesečno dvije knjige pristojne debljine, da u njemu surađuje oko 80 suradnika, od dvadesetogodišnjaka studenata do sedamdesetogodišnjaka redovnih profesora i akademika te, konačno, da internetske stranice »Vijenca« prosječno po broju posjeti oko 600 zainteresiranih korisnika. »Vijenac« danas nisu samo novine, to je odnedavno i Biblioteka Vijenac, u kojoj se u suradnji s nakladništvom Matice hrvatske u knjižnom obliku tiskaju tekstovi »Vijenčevih« kolumnista i posebni prilozi–temati koji su imali zapažen odjek u kulturnoj javnosti. Dosad je objavljeno deset knjiga, a spremaju se novi naslovi. Pretprošle je godine »Vijenac«, u suradnji sa zagrebačkim HNK, pokrenuo kazališnu scenu Strozzi na kojoj su u monodramskim predstavama nastupili Pero Kvrgić, Špiro Guberina, Marija Kohn i Dragan Despot. Važnost i značenje za hrvatsku kulturu »Vijenac« će uskoro dokazati i na stranicama opsežne bibliografije, referentnom materijalu sastavljenom od 20.000 jedinica na više od 1000 kartica teksta koji se trenutno nalazi u tehničkoj pripremi, a iz tiska će, u knjižnom i digitalnom obliku, izaći do kraja godine. Sve je to »Vijenac« na današnji dan, na svoj jubilarni broj 300. I još sve ono što znaju i osjećaju samo oni koji su sudjelovali u njegovu nastajanju u bilo kojem godištu i na bilo koji način. Komadići kontinuiteta. Skriveni dijelovi trajanja. Osobna viđenja i uspomene. Kao da se sve treba, mora i može reći.

Važno je da puše vjetar. Dobro je što nismo isti.

Ivica Matičević