Velikan usne harmonike

Velikan usne harmonike

Jean Toots Thielemans jedan je od malobrojnih svjetskih usnih harmonikaša u jazzu, ali i jedan od najboljih. Rođen u Bruxellesu 1922, taj je danas čio 83-godišnjak uz to i izvrstan gitarist te svakako najbolji svjetski jazz-fućkaš. Uočen po iznimnim kvalitetama i američkom načinu shvaćanja fenomena jazza, zarana je prešao europske gabarite, nastupajući u Sjedinjenim Državama u početku s nekim od najistaknutijih imena poput Bennyja Goodmana, Georgea Shearinga i Quincyja Jonesa, a još se 1958. pojavio u relevantnom jazz-filmu Jazz On A Sumer Day, snimljenu na festivalu jazza u Newportu. Kao izniman predstavnik swinga, pa i modernijega jazza, taj je nadareni Belgijac po brojnim glazbenim parametrima stršio iznad uobičajenih europskih jazz-okvira te je rado viđen gost brojnih međunarodnih pozornica i festivala jazza, ali i poznatih diskografskih studija u kojima je snimao s najistaknutijim imenima američke jazz-scene, među njima i sa Zootom Simsom i Oscarom Petersonom. Zbog iznesenih džezističkih kvaliteta Thielemansu nije bio problem formirati i vlastite male sastave s američkim glazbenicima, te u taj kontekst stavljamo i uspjeli album, ostvaren za Riverside, sa sada već pokojnim bariton-saksofonistom Pepperom Adamsom, pijanistom Kennyjem Drewom, bubnjarem Artom Taylorom te kontrabasistom Wilburom Wareom.

Pomno odabrani program diska započinje izvedbom lijepe melodije East Of The Sun Brooksa Bowmana, koju džezisti rado sviraju, na koju se potom nadovezuje isto tako poznata balada Don’t Blame Me. Slušajući ovaj disk, već se u prva dva glazbena primjera možemo uvjeriti u virtuozitet i Thielemansov osjećaj za interpretaciju jazza te u činjenicu kako u jazzu ne baš čest zvuk usne harmonike može obogatiti mali sastav. 18th Century Ballroom jedna je od starijih i manje poznatih skladbi pijanista Raya Bryanta, kojoj kvintet daje izrazit swing-značaj, a za tu je izvedbu karakteristično i to da se tu Thielemans laća svoga drugog glazbala - gitare.

Tim će nas glazbalom uvesti potom u izvedbu vlastite blues-teme, Soul Station, da bi u solima ponovno posegnuo za usnom harmonikom. Zapaženi su solisti u tom bluesu i bariton-saksofonist Pepper Adams, pijanist Kenny Drew i kontrabasist Wilbur Ware. Thielemans je autor i evidentno be-bopom nadahnute teme, Fundamental Frequency, u izvedbi koje on pokazuje svu tehniku i vještinu sviranja i improviziranja na usnoj harmonici u vrlo brzu tempu, dok kontrabasist Wilbur Ware svira klasične walking-koruse. A zatim slijedi repertoarni skok u jazz-tradiciju, i to onu Louisa Armstrogna, Thielemans poseže za jednom od najpoznatijih Satchmovih skladbi, Struttin’ with Some Barbecue, temu koje unisono donose usna harmonika i bariton-saksofon u moderniziranoj swing-verziji te inače klasične kompozicije iz razdoblja New Orleans-jazza. Toots Thielemans je i maštovit interpret balada, što ponovno kao gitarist pokazuje u poznatoj melodiji Burkea i Van Heussena Imagination. Program diska završava kvintetskim aranžmanom još jedne poznate skladbe Rodgersa i Harta, Isn’t It Romantic, izvedene u bržem tempu od uobičajenoga.

Premda je album Tootsa Thielemansa Man Bites Harmonica tek jedan u nizu diskografskih ostvarenja tog iznimnog usnog harmonikaša i gitarista, valja ga izdvojiti, jer umjenika predstavlja iz njegovih najboljih dana, i to u kombinaciji s izvrsnim američkim glazbenicima jazza, s kojima se kao jedan od rijetkih Europljana mogao oduvijek ravnopravno nositi. A mnogi su od njih to znali odmah prepoznati!Mladen Mazur