U potrazi za gramofonom

U potrazi za gramofonom

Miha Mazzini, Slatki snovi, prev. Jagna Pogačnik, Fraktura, Zaprešić, 2005.

Nekad su se književni likovi prisjećali prošlosti s pomoću mirisa i okusa, primjerice kolačića, no moderno doba i industrijska proizvodnja keksa i kolača uniformnih karakteristika natjerali su suvremene autore da se okrenu drugim izvorima sjećanja. Uz uobičajena vizualna pomagala, u književnom svijetu barem, jednim od korisnih refleksivnih rekvizita posljednjih se godina pokazala i glazba. I dok je Nick Hornby glazbom iskonstruirao život likova, neki drugi autori iskoristili su je malo suptilnije. Slovencu Mihi Mazziniju tako je davni i pogrešno protumačen naslov ploče poslužio da junaka vrati tridesetak godina u prošlost. Tu njegovu prošlost Mazzini je publici izvorno ponudio u celuloidnom obliku te je, za razliku od uobičajenih književno-filmskih veza prema kojima su literarni predlošci osnove za filmsku priču, ovaj njegov roman o odrastanju nastao naknadno, na osnovi scenarija i po njemu snimljena filma. U slovenskom se izvorniku naslovi dviju Mazzinijevih verzija razlikuju, no, hrvatski je izdavač radi jednostavnijeg prepoznavanja odlučio romanu ostaviti filmski naslov - Slatki snovi.

Kuhani krumpir i fotoaparat

U pedesetak poglavlja i finalnom desetostraničnom odbrojavanju, Mazzini u Slatkim snovima izlaže nimalo sladak i vrlo stvaran život dvanaestogodišnjeg Egona. Glavna je stvar koja pomućuje Egonovo naizgled spokojno djetinjstvo činjenica da nema gramofona. Osvrt na obiteljsku povijest stoga Egon i započinje kratkim životopisima potencijalnih ispunitelja njegove želje za spomenutim aparatom. Za početak tu je njegova baka i jedna od dviju žena s kojima Egon živi u skučenoj garsonijeri. Nažalost, slijedom tragičnih životnih okolnosti, Nona je malo pretjerala sa svojim religijskim zanosom odrekavši se bilo kakvih tjelesnih luksuza (počevši od osnovnih prehrambenih potreba) i isključivši se iz donošenja obiteljskih odluka. Egon tako preživljava uglavnom na kuhanom krumpiru, a na spomen maloga novčanog predujma i gramofona Nona mu preporučuje slušanje duša i anđela.

Sljedeći je na listi stric Vinko, Nonin najstariji sin, miljenik i svjetski čovjek. Nažalost, netom prije iznenadne smrti Vinko je malo pogrešno shvatio poruku providnosti i Egonu u nasljeđe, umjesto gramofona, ostavio fotoaparat. S obzirom da mu je od oca u najboljem slučaju ostala tek pokoja šaka koju majka nije uspjela ukloniti s rijetkih fotografija, Egonova je posljednja nada upravo njegova mama. No, ona živi u vlastitu svijetu u kojem je Egon tek bijedna kopija sinovskog ideala svih majki - dječaka pjevača Heintjea, i Egon je prisiljen uteći se složenim i pomalo bizarnim metodama kako bi u njezinu glavu usadio misao o gramofonu kao neizbježnom kućnom inventaru. Dok razvija te svoje brojne planove, Egona pogađaju i drugi, mnogo stvarniji stresovi. Tako se sukobljava s pedofilski i osvetnički raspoloženim učiteljem tjelesnoga, stječe prijatelja u opaku ponavljaču Fricu, napokon upoznaje sestričnu koja, za razliku od njega, živi nevjerojatno normalnim životom te pridobiva povjerenje razredne ljepotice tužnih očiju.

Rat svjetova sedamdesetih

Iako Slatki snovi imaju stalan humoristični prizvuk, Egonovo je djetinjstvo ipak daleko od bezbrižna, a njegova opsjednutost gramofonom, glazbom i bučnim rock’n’roll-duhovima samo je njegov način suočavanja sa svjetovima njegove None i mame nastanjenima nespokojnim dušama i filmskim sjenama. Manevriranje trima imaginarnim svjetovima i jednim stvarnim Egona dovodi do ruba snaga i Mazzinijeva priča, unatoč humoru, neumoljivo vodi prema trenutku u kojem će se krhka konstrukcija njegova života raspasti. Stoga povijesna podloga sedamdesetih ovdje i nije toliko bitan element same radnje (za razliku od primjerice nešto intimnije veze Tribusonove Povijesti pornografije i društveno-povijesne situacije šezdesetih), nego ponajprije služi uvjerljivijem i detaljnijem oblikovanju glavne Mazzinijeve priče - one o odrastanju Egona Vittorija. Jasno, socijalistička ikonografija neizbježan je dio Egonove zbilje, ali mješavinom Titovih slika, talijanskih traperica i američkih ploča Mazzini ne udara ponajprije na nostalgiju potencijalnih čitatelja i tek u nekoliko situacija omaknu mu se političko-nacionalni klišeji, rezultirajući nešto jeftinijim šalama. No, glavni je naglasak ipak na mnogo intimnijim razinama. Tu Mazzini pokazuje iznimnu spretnost u manevriranju psihologijom delikatna razdoblja na granici djetinjstva nižući brojne sitne detalje te uvjerljivo opisujući neke još dječje dvojbe i nedoumice, muško prijateljstvo i prve platonske ljubavi. Uz lik Egona razrađen do najsitnijih detalja, veliku pozornost Mazzini je posvetio i ženama njegova života. Pritom je baka prošla nešto bolje sa svojim bizarno-originalnim religioznim vizijama, dok je majčin bijeg od zbilje u filmski svijet možda malo previše toga pokupio upravo iz američkih filmova.

Gorko-slatka uspješnica

Unatoč slatku naslovu, Mazzinijev roman definitivno ostavlja pomalo gorak okus u ustima čitatelja. Naime, kroz slojeve humora i nostalgije Slatkih snova izbija prilično tragična priča o odrastanju. Pritom je Mazzini uspio u prilično složenoj zadaći da na uravnotežen i dinamičan način ukomponira dvije gorko-slatke krajnosti. Brzom tempu prilično opsežna romana definitivno pomažu i brojna kratka poglavlja ukrašena prigodnim sličicama, dinamični dijalozi te brza izmjena prizora. Jedina bi zamjerka knjizi, uz podnošljivu količinu smišljena političkog humora, bila povremena uporaba američkih filmskih recepata. Mazzinijeva sklonost takvim, filmskim, rješenjima sve je očitija prema kraju romana, kada se povećava količina ludih situacija, pred Egonom se odjednom otvaraju brojne mogućnosti, a kratko završno sumiranje sudbina i budućnosti svih likova donosi neke neuvjerljive ekstreme. No, bez obzira na završna, pomalo brzinska rješenja, Slatki snovi vrhunsko su štivo o odrastanju na kakvo hrvatski čitatelji čekaju još od Tribusonove Povijesti pornografije.Jelena Gluhak