Sreća u nesreći

Sreća u nesreći

Ljudski angažirano i bolno strastveno Zurovac i dalje zavodi i plesače i publiku; prvi plešu do posljednjega daha, dok drugima dah zastaje od pokrenute scenske energije

Kada govorimo o baletu, mislimo na institucionalne ansamble s plesnim programom u nacionalnim kazališnim kućama u Zagrebu, Splitu i Rijeci. (Osijek je i dalje negdje između, u apsurdnu prijeporu definiranoga ravnatelja baleta i nedefiniranog ansambla plesnih entuzijasta.) Od njih se u principu očekuje da njeguju klasičnu baletnu tehniku i izvode predstave klasične baletne literature, ali je isto tako, ako pristajemo na to da je balet i suvremena umjetnost, a ne održavanje plesnog muzeja, ništa manje važno da potiču domaće autore i prezentiraju autorska djela suvremenoga plesnog / baletnog teatra.

U središnjoj kazališnoj kući postavljena su dva klasična baleta i jedno novo djelo domaćih autora. Predbožićna obnova Orašara, kojeg su prema Orlykowskom prenijeli Vesna Butorac-Blaće i Dinko Bogdanić, svakako je točan i siguran potez koji će uvijek zadovoljiti potrebe tradicionalnih pretplatnika zagrebačkoga baleta, a tomu se po prvi put u Zagrebu pridružila La Sylphide Lo/ venskjolda i Lanchberyja. Postavio ju je, kao i pet godina prije u Rijeci, Norman Dixon, s ništa manje sreće u izboru noseće uloge - graciozne, prozračne vile koja je odmah po letu pariškom scenom davne 1832. postala prototip (romantične) balerine. U Rijeci je to bila Jana Kazantseva, dok je u zagrebačkoj premijeri zasjala Milka Hribar-Bartolović. Treća premijera, Tramvaj zvan čežnja Mladena Tarbuka, bio je iz više razloga važan događaj. Njime je započet 23. muzički biennale, riječ je o domaćoj praizvedbi baleta, što je uistinu prilična rijetkost, a sve zajedno na neki je način bilo posvećeno Miji Čorak Slavenskoj, prvoj hrvatskoj primabalerini i jednoj od najvećih svjetskih plesačica 20. stoljeća, koja se prije pedesetak godina nakon premijere u New Yorku proslavila upravo tim naslovom, odnosno libretom postavljenim prema drami Tennesseeja Williamsa. Nažalost, dramski se predložak pokazao neprohodnim za koreografiju Dinka Bogdanića; ujedno, nakon niza prenesenih klasičnih djela, njegov prvenac u smislu autorske večeri, pa je sve ostalo na vrlo pojednostavnjenoj razini, kojoj je tek suptilnost i umjetnička superiornost Irene Pasarić mjestimice udahnula značenje.

I dok je zagrebački balet, nakon prvobitnoga slavodobitnog leta nove ekipe i ipak za naše i ekonomske i duhovne uvjete megalomanskog projekta od sedam ili pet premijera - koji je kad-tad morao biti naplaćen, sveden na tri premijere, Split je imao dvije, a Rijeka jednu premijeru. Sreća je u nesreći što su najvrsniji domaći autori kao Milko Šparemblek, koji već neko vrijeme nema pristup zagrebačkom baletu, i Staša Zurovac, koji je nakon Sna zaručnice i Cirkus primitif baleta u HNK u Zagrebu otišao u Rijeku, drugdje našli potporu i prostor, pa su se tako ove sezone tamo desile važne i dobre predstave.

Almira Osmanović pomogla se Splitskim ljetom i na taj način osigurala dvije velike, a žanrovski različite premijere. Minkusov Don Quijote uspješan je pokaz plesačkih mogućnosti splitskog baleta, no Šparemblekovi Plesovi Erosa, koje čine intimne, komornije Pjesme Matilde Richarda Wagnera i Trijumf Afrodite Carla Orffa po ne znam koji put potvrdile su zanat, znanje i intelektualnu moć našega najvećeg aktivnog majstora baletnog teatra.

Posve drukčiji, ali sigurno najdarovitiji koreograf mlađe generacije, Staša Zurovac kao voditelj riječkog baleta morao je odustati od planirane druge premijere, ali je makar sa svojim ansamblom napravio prekrasnu poetsku predstavu Markezomanija, prema motivima kultnoga romana latinoameričkog nobelovca Sto godina samoće. Ljudski angažirano i bolno strastveno Zurovac i dalje zavodi i plesače i publiku; prvi plešu do posljednjega daha, dok drugima dah zastaje od pokrenute scenske energije.

Almira Osmanović i Zurovac surađuju i dogovaraju se unutar svojih mogućnosti. Možda je sad idealno vrijeme da im se pridruži i neka nova, konstruktivna osoba, kakvoj se nadamo u zagrebačkom baletu, pa da se zajednički započne neka ljepša, sretnija hrvatska baletna priča!?Maja Đurinović