ŠOLJAN NA MALOM EKRANU

Tomislav Kurelec

ŠOLJAN NA MALOM EKRANU

Uz prikazivanje Duge ponoći Miljenka Brlečića na HTV-u

Ovaj broj »Vijenca« izlazi u vrijeme održavanja Pule, no tekstovi za nj predaju se prije početka festivala, a to znači prerano za bilo kakve ocjene i prekasno za predviđanja, nagađanja i očekivanja, pa će tako biti iznimka u jedinom razdoblju kada je hrvatski cjelovečernji igrani film udarna tema većine medija. Takva je pozornost shvatljiva, iako bi ponetko mogao poželjeti da je ravnomjernije vremenski raspoređena, jer je središnji dio pulskoga (posljednjih godina međunarodnog) festivala jedina godišnja smotra te vrste domaćeg filma, koja je nedvojbeno najzanimljivija širokoj publici. No, za praćenje Pule nepogodan datum izlaska »Vijenca« prilika je za podsjećanje da postoje i druge vrste filmova, koje nerijetko postižu vrijedne domete. Oni, osim na specijaliziranim festivalima, i ne stižu u kinodvorane, ali nije posve točno da su potpuno nezanimljivi za publiku, jer kada se uspiju probiti (rjeđe no što zaslužuju) do malih ekrana, onda privlače nezanemariv broj od nekoliko desetaka do više stotina tisuća TV-gledatelja.

Sačuvan duh izvornika

Posljednji takav slučaj vrijedan je redateljski prvenac glumca Miljenka Brlečića - srednjometražni igrani film Duga ponoć prema noveli Antuna Šoljana (u scenarističkoj obradi Mate Matišića), kojemu je ipak trebalo mnogo vremena da stigne na zaslone TV-prijemnika. Snimljen je naime još 2003. kao posveta jednom od najvažnijih hrvatskih književnika druge polovice prošloga stoljeća uz desetogodišnjicu njegove smrti, a premijerno s uspjehom prikazan u proljeće prošle godine na Danima hrvatskog filma u Zagrebu, a potom i na Šoljanovim danima u Rovinju. U reagiranjima na film izrazitije su pozitivna bila ona ljudi koji se više bave književnošću, jer je Brlečić nedvojbeno sačuvao duh Šoljanova izvornika, dok filmaši i filmski kritičari nisu bili uvijek oduševljeni svim njegovim filmskim rješenjima.

Na tu povećanu kritičnost vjerojatno je utjecala i činjenica da je Brlečić kasno debitirao, a još i više to što je riječ o glumcu. Iako u svjetskom filmu takvi primjeri nisu rijetki, a rezultati različiti, pri čemu nitko neće dovoditi u pitanje činjenicu da je Clint Eastwood jedan od najvažnijih današnjih američkih filmaša, a da sličnu poziciju ima npr. i Nikita Mihalkov među Rusima, u nas su takvi slučajevi rijetki, osim u slučaju Antuna Vrdoljaka, kojeg se danas ipak (barem u okviru kinematografije) doživljava ponajprije kao redatelja, iako je postao poznat kao mlada glumačka zvijezda domaćega filma pedesetih godina prošlog stoljeća.

Ta izolirana pojava nije bila dovoljna da razbije stanovit zazor prema glumcima - redateljima o čemu govori i slučaj Dejana Ačimovića, čiji je debitantski film Je li jasno, prijatelju? (1999), jedan od vrijednih dometa kinematografije u neovisnoj Hrvatskoj, dobio financijsku potporu fondova drugih zemalja, ali ne i našega Ministarstva kulture, a slična se situacija ponavlja i s njegovim novim projektom Moram spavat’, anđele. Bolje sreće u tom pogledu bio je tek Filip Šovagović i njegova Pušća Bistra, ali i to najvjerojatnije zbog toga što se osim kao glumac afirmirao i kao kazališni autor. Možda zato ni Brlečić ne uspijeva dobiti dovoljnu potporu da bi realizirao još dva srednjometražna filma, koja bi s Dugom ponoći tvorila smislenu cjelinu i mogla biti objedinjena u cjelovečernji omnibus.

Klasik ili suvremenik?

No, ako Brlečić, kao i većina novih autora, mora biti spreman na brojne teškoće, zanimljivo je da - ako se izuzme Luka (1992) Tomislava Radića, za koju je napisao scenarij prema vlastitom romanu - ni Antun Šoljan nije izazvao veće zanimanje u kinematografiji u kojoj mnogi utjecajni ljudi zastupaju inače prilično dvojbenu tezu da bez dobra književnog predloška nema dobra filma (možda i zbog činjenice da je scenarij često bolna točka hrvatskoga filma). Ta se težnja grana u dva glavna smjera, u koja se Šoljan očito nije uklapao. U okviru jedne klasičnim vrijednostima hrvatske književnosti okreću se najčešće već afirmirani redatelji koji takvom prilično teškom zadaćom žele pokazati sve svoje sposobnosti i steći dodatni ugled, dok u drugoj prevladavaju u trenutku snimanja mlađi autori, koji ekraniziraju djela vršnjaka s kojima barem djelomice dijele senzibilitet i svjetonazor. Šoljan u mladosti očito nije našao takva srodna filmaša, a iako ga se danas već može ocijeniti i klasikom, on je ipak još previše suvremen da bi ga se i intimno tako doživljavalo, a osim toga njegova je proza najčešće vezana za suvremene urbane teme, koje su rijetko privlačile naše sineaste.

Brlečić ga međutim nije doživio kao klasika, nego kao autora koji još živo korespondira sa suvremenošću i redateljevim osobnim sagledavanjem svijeta oko sebe, pa je iz tog razloga posegnuo za pričom o udbaškom likvidatoru koji ispovijedajući ubojstvo svog mentora, kolege i prijatelja želi uspostaviti mir sa svojom savješću, koja ujedno posredno pokazuje i bit sustava u kojem su takvi postupci bili ne samo prihvatljivi nego i jedan od temelja društvenoga poretka. Danas se čini gotovo nevjerojatnim da je takva proza mogla biti objavljena 1966. u zbirci Deset kratkih priča za moju generaciju. No, bilo je to kratko vrijeme nakon pada Aleksandra Rankovića, koji je upravo preko tajne policije dosegnuo takvu moć da se i sam Tito počeo osjećati ugroženim, te se u tom trenutku moglo objaviti i ono što je ukazivalo na negativnost takve službe. U Zagrebu se to ipak nitko nije usudio pa je knjiga tiskana u Novom Sadu u izdanju Matice srpske na ćirilici.

Veliki emocionalni angažman

Brlečić je pak radnju prebacio u doba nakon Domovinskog rata, ne nastojeći međutim na nasilnoj aktualizaciji, nego pokazujući kako takvo slamanje čovjeka kao osobe nije fenomen koji se zbivao samo u određenom povijesnom trenutku, nego da autoritarni sustav uvijek može dovesti do takvih strahota. Zato u svom filmu nije skrenuo u zavodljivu zamku naglašena optuživanja bivše države, nego se usredotočio upravo na tragične duševne posljedice.

Time je zadržao i glavne niti fabule i duh Šoljanova predloška, ali to je bio tek dio puta prema uspješnoj adaptaciji, jer uz zanimljivost i vrlo nijansiranu psihološku motivaciju dvojice protagonista Šoljan visoke vrijednosti zaokružuje i ovdje kao i u ostalim svojim djelima virtuoznom uporabom umjetnosti riječi. Brlečić tomu nalazi adekvat ponajprije u suradnji s dvama sjajnim glumcima Mikijem Manojlovićem i Krunom Šarićem, koji suspregnutim glumačkim sredstvima u svakom trenutku iznimno točno pronalaze vrlo nijansirane i uvjerljive izraze mijena psiholoških stanja dvaju protagonista, koji bi se tek uvjetno mogli odrediti kao krvnik i žrtva. Baš zahvaljujući njihovoj igri gledatelju ne pada na pamet da viđeno doživi kao snimljeno kazalište, bez obzira na to što je dijalog u prvom planu. Takvu dojmu pomaže i ono što bi se moglo nazvati režijom u užem smislu riječi, koja u većem dijelu filma kameru nadahnuta snimatelja Gorana Trbuljaka vodi tako zatvorenim prostorom jednog stana da to prizorište ni u jednom trenutku ne djeluje kao kazališna scena, nego upravo kao promjenjiv prostor filmskoga zbivanja.

Pokazuje to veliki emocionalni angažman i usredotočenost redatelja, kojima je on prevladao neiskustvo u novom poslu i ostvario djelo koje gledatelju na dostojan način približava djelo velikoga pisca.