Snaga duha

Snaga duha

Vatrene kočije uspijevaju iznenaditi usprkos poznavanju povijesnoga predteksta, pa i površnu gledatelju pružaju užitak praćenja, dok ga zahtjevniji može promišljati i nakon same projekcije

Britanski film Vatrene kočije redatelja Hugha Hudsona i glasovitog producenta Davida Puttnama nagrađen je s četiri Oscara godine 1981, a nije mu izmaknula ni cijenjena nagrada u kategoriji najboljeg filma. Gotovo dva i pol desetljeća poslije, raskošno dvostruko DVD izdanje dostupno je i hrvatskom gledateljstvu, što je dovoljan povod za kratko razmatranje tog iznimnog filma.

Uz nužne odmake, taj je film žanrovski odrediv kao sportski film. Odnosno, posrijedi je filmska interpretacija povijesnih sportskih događaja koji omeđuju retrospektivno prikazano razdoblje petogodišnjega sazrijevanja nekolicine britanskih atletičara, što je vrhunac dosegnulo nizom pobjeda na pariškoj olimpijadi 1924. Iako se dramaturgija filma može učiniti pomalo shematiziranom, ni scenarist Colin Welland ni redatelj Hudson nisu imali poteškoća predložak pri uprizorenju učiniti izrazito uvjerljivim, jer su priče dvojice središnjih likova, škotskoga katolika Erica Liddela i engleskog Židova Harolda Abrahamsa, dostatno osebujne da bi bile lako razabirljive u nizu sportskih filmova o ustrajnosti pojedinca na putu prema uspjehu. Gledatelj, dapače, lako može dosegnuti višu razinu uživljenosti u filmska zbivanja. Ona su više od pukoga svjedočanstva zbivanjima razdoblja prošlosti, i upravo zbog duhovne razine koju film zagovara postaju univerzalnom pričom o gotovo božanskom poslanju nadarenih pojedinaca.

Osobno i sportsko

Nema dvojbe da je u razabirljivosti prikazanog nužna i povezanost osobnog sa sportskim. Dapače, ta je razina nerazlučiva u postizanju potpunijega gledateljeva razumijevanja. Navedenim je čimbenicima svakako pomogla i nenametljiva, ali sigurno vođena režija Hugha Hudsona, potpomognuta ne samo evokativno preglednim snimateljskim radom ili iznimno filmski ritmičnom montažerskom izvedbom nego i čvrstim nadzorom producenta Puttnama. Redatelju Puttnam ostavlja dostatno stvaralačke slobode, ali i predočava vlastiti kreativni trag, koji je tijekom čitave karijere izrazito osoben. Uspjehu je filma pridonio i glumački postav sastavljen od debitanata Iana Charlesona, Bena Crossa ili Nigela Haversa te prokušanih veterana Sir Johna Gielguda, Iana Holma ili Lindsaya Andersona te i iznimna glazba prestižnog autora Vangelisa.

Vatrene kočije iskazuju zamalo sve posebnosti britanske filmske produkcije, a očitovanju kvalitete filma, kojoj protok vremena nije nimalo naštetio, može posvjedočiti ne samo primarna razina gledanja nego i redateljev komentar, te razmjerno bogat izbor dodatne građe. Film je to koji uspijeva iznenaditi usprkos poznavanju povijesnog predteksta, pa i površnu gledatelju pruža užitak praćenja, dok ga zahtijevniji može promišljati i nakon same projekcije. Malo koji suvremeni film može se pohvaliti tim kvalitetama.

Tomislav Čegir