RASKOŠNI SPEKTAKL DESTRUKCIJE

RASKOŠNI SPEKTAKL DESTRUKCIJE

Otomo je pokazao Blairu kako bi mu mogla izgledati metropola ako ne povuče trupe iz Iraka. Proročanstvo se djelomice ostvarilo

Japance možda možemo opisati kao majstore esencijalnog, koji su poetiku minimalizma doveli do krajnjih mogućih granica. Japanska praznina uznemiruje. Ona je u svim oblicima, od zena, uređenja vrtova i sušija, pa sve do karatea, haiku poezije, mode, arhitekture i dizajna. Prisutna je, dakle, gotovo svagdje, osim u animiranom filmu. U njemu ima svega previše. Previše nasilja, previše adrenalina, previše ekspresivnosti i takvo mnoštvo najminucioznijih detalja u reprezentaciji njegovih futurističkih i povijesnih krajolika mašte, da nam mnogi promaknu. No, koliko se god očaranost anime apokaliptičnim temama začinjena moralno-alegorijskim referencijama naizgled doimlje predimenzionirano, u njoj se zrcale fobije žitelja poratnoga Japana, jer gotovo da ne prođe ni godina dana, a da u njihovu susjedstvu ne procuri poneki nuklearni reaktor, premda one često poprimaju univerzalni prizvuk. Zato u Otomovu Izumitelju, barem u kontekstu izvora energije, postoji veoma krhka linija koja razdvaja parnu energiju od atomske. Raskošni spektakl sveopće destrukcije događa se u viktorijansko doba parnih lokomotiva, cepelina i zadimljenih tvornica. To je doba Stevensona i H. G. Wellsa. Parni tornjevi s prozorima u stilu liberty i ratovi svjetova u kojima izvanzemaljce zamjenjuju agresivni kapitalistički grabežljivci. Raskol akumulacije i inovacije.

Nuklearni armagedon

Otomove aluzije na nuklearni armagedon, popraćene gotovo monokromatskom uporabom smeđih tonova, više su no očigledne. Riječ je, dakle, o pobjedi parnog stroja devetnaestog stoljeća, simbolički uguranog u digitalno tijelo filma (redatelj vješto kombinira tehniku digitalnog i crtanog, uz začudne efekte). Štoviše, Otomo još nikad nije bio toliko ispolitiziran. Znanost kao moć. Otac koji je prodao znanstvenu dušu kapitalistima. Toranj Steam koji rabi američke standarde. Američka zaklada O’Hara koja se obogatila prodajom oružja i Sjeveru i Jugu. Vođe svijeta kao aluzija na derneke skupine G8, koji dolaze na londonsku Svjetsku izložbu, na kojoj sve vrvi od različita oružja. Agresivno američko tržište protiv britanskih znanstvenih društava zadojenih naivnim domoljubljem koje simbolizira lik djeda, dok odbija pokoriti se tuđim vojnoekonomskim interesima i predaje čarobnu parnu loptu unuku kako ne bi prešla u ruke američkoga kapitala (danas su oni sretni zajedno). Otomo je, dakle, u svom energičnom komadu političke anime majstorski združio etiku i estetiku filma s politikom strasti u naletu galopirajuće modernizacije, ekoloških prijetnji i mitova rasne nadmoći.

Dječji likovi i dvodimenzionalni likovi spasitelja ostaju autorova vječna preokupacija. Jer, misije Akire, Astro Boya i Steamboya nimalo se ne razlikuju: oni se bore kako bi čovječanstvu osigurali bolju budućnost. No, koliko je god riječ o različitim vremenskim epohama, ta borba uvijek je podmazana mašinskim uljem, jer ono je izvrsna viskoziteta, bilo da ga rabe Akirini futuristički bajkeri za motocikle ili Izumiteljevi viktorijanski radnici za industrijske strojeve. Ono što je u Akire bio cyberpunk-misticizam, to se u Izumitelju prevodi kao čisti anakronizam, dakle, neka vrsta Otomova inferiornijeg, ali nipošto minornog povratka u budućnost. S Izumiteljem Otomo je učinio ono isto što je William Gibson učinio u romanu The Difference Engine, kad je cyberpunk zamijenio steampunkom. No, Otomo je otišao korak dalje. Pokazao je Blairu kako bi mu mogla izgledati metropola ako ne povuče trupe iz Iraka. Proročanstvo se djelomice ostvarilo.Dragan Rubeša