Prvi korak na scenu

Prvi korak na scenu

Pobjednica Goranova proljeća, pjesnikinja čiji je talent neupitan, Ivana Bodrožić dočekala je objavu prve zbirke Prvi korak u tamu

Tvoja prva zbirka Prvi korak u tamu upravo je izašla. Kakav je to osjećaj?

- Uzbudljivo je. Držati u rukama svoju zbirku poezije kao vlastiti ukoričeni pogled na svijet, to je ono što meni znači moja objavljena zbirka. Ono što mi znači u odnosu na druge, čitatelje, jest osjećaj da nešto mogu ponuditi drugima, isto tako lijep i uzbudljiv, ali pomalo pomiješan s osjećajem nesigurnosti jer su pjesme najvećim dijelom intimne i vrlo iskrene.

Je li mlada poetesa ikad zamišljala taj dan, nestrpljivo ga očekivala?

- Upravo činjenica da je poetesa prilično mlada govori dovoljno. Budući da je poetesa, jasno je da se bavila zamišljanjima svake vrste, a budući da je mlada, zaista nije mislila da njezina zamišljanja mogu tako rano, u odnosu na godine, dovesti do neke knjižice.

Jesi li je već vidjela u izlogu knjižare?

- Još nisam, što će svakako potaknuti moje ogledavanje u izlozima, ali imam kod kuće dosta autorskih primjeraka i veliku policu za knjige pa, ako budem jako dugo čekala na ostvarenje tog trenutka, možda ću simulirati taj osjećaj.

Strepiš li pred kritičkim reakcijama?

- Zapravo ne. Najiskrenije stojim iza te zbirke i prilično sam sigurna da je ona bila najpotrebnija meni, i u tom smislu napravila je sve što sam ja od nje očekivala. Ipak, svakako ću biti presretna ako i čitatelj u njoj pronađe nešto što mu treba, ali ću priznati da negdje imam zaštitnički stav prema vlastitim osjećajima koji me raskrinkavaju u svakoj pjesmi.

Jesi li zadovoljna time kako izgleda, njezinom materijalnošću? Možeš li je ocijeniti?

- Jako sam zadovoljna jer nisam imala mnogo utjecaja na izbor naslovnice, čini mi se da je i izvana baš po mojoj mjeri. Hvala svima koji su radili na tome. Ocjena je 6,5, ali ne mogu vam reći po kojoj ljestvici.

Vratimo se malo unatrag. Zbirka je izišla kao posljedica pobjede na Goranovu proljeću. Zašto si se odlučila prijaviti tamo, a ne obratiti se izdavačima? Jesi li očekivala pobjedu? Što ti znači činjenica da si se upisala u nisku istaknutih autora, svojedobno mlađahnih pobjednika Proljeća? Osjećaš li breme odgovornosti?

- Iskreno, lijepo je dobiti nagradu, pogotovo ako uključuje objavljivanje zbirke. Kada sam jednom odlučila izaći van s poezijom, zanimalo me kako ljudi koji se bave time vide moj rad, a takva je nagrada i priznanje koje ti malo odškrine vrata. Nisam bila opterećena pobjedom, bila sam zadovoljna onim što sam napravila, ali se jesam nadala. Što se tiče istaknutih autora goranovaca, mislim da im nije nagrada dala značenje, nego upravo obrnuto, neki od njih životnim su radom proslavili nagradu, tako da se još ne bih svrstavala među istaknute. Baš se borim s time da me kakvo breme ne optereti jer želim pisati isključivo iz potrebe za pisanjem, a ona je nekako svojeglava, jer zaista ne znam pisati samo zato što to želim, pa se nadam da će me s vremena na vrijeme ipak zaskočiti.

Hajdemo još malo unatrag. Kada si počela pisati, posebice poeziju? Osjećaš li sirenski zov drugih rodova?

- Ako se to računa, bila sam članica literarne sekcije u osnovnoj školi u drugom razredu i tada sam pisala isključivo prozne sastavke, a poezija je došla nekako s Petrarkom oko drugoga srednje. Ipak, donedavno nikad ništa ozbiljno, tu i tamo koja pjesmica i zapis o tome što mi je važno. Sve druge rodove obožavam čitati i ne volim se opterećivati formom, ono što sam do sada imala reći najbolje je nekako izašlo u stihovima. Ali voljela bih čuti sirene.

Rođena si u Vukovaru. Tvoja poezija dijelom obrađuje i vukovarsku tragediju. Hoće li ta trauma biti tvoje trajno nadahnuće? Nadaš li se predstavljanju u rodnom gradu? Kakva bi htjela da bude vukovarska promocija?

- Ovako bih ja to rekla, nadam se da će nadahnuće biti trajno, ali ne i trauma. Voljela bih ta dva osjećaja u sebi pomiriti, ali malo se toga u tom gradu promijenilo i kada to vidim učini mi se kao da smo slika jedno drugog, a iz tog mjesta nikamo se ne može osim možda onamo kamo sam već zakoračila. Jako želim da se stvari promjene, htjela bih pomoći svom gradu, ljudima koji ga čine, ali činjenica da svu tu nesreću nije izazvala elementarna nepogoda, nego ljudi, od kojih mnogi i danas žive tamo, naprosto me paralizira kad god poželim otići u Vukovar i prenijeti mu neki dio vedrine i ljubavi koji čuvam ovdje. Željela bih predstavljanje u Vukovaru, ali mi se čini da sam bliska još samo Vukovaru u svojoj glavi, a onaj u istočnoj Slavoniji postao je za mene neko nejasno mjesto. Ne usudim se još razmišljati o tome, ako predstavljanja bude, neću da bude onakvo kakvo nisam željela, tako da ga neću ni željeti.

Što dalje?

- Svaki dan pomalo, kao i do sada, trenutak po trenutak, dok me neki izniman ne zaustavi pa ga dobro promotrim, zapamtim i pokažem drugima. Ili ne pokažem.

Što misliš o statusu poezije u domaćoj kulturi?

- Mislim da su u domaćoj kulturi dosta nejasni statusi svega što u kulturu ulazi pa tako i poezije, pogotovo unatrag nekoliko godina otkad se sve pomaknulo. Doduše, nisam u boljim vremenima još ni znala čitati, ali stariji kažu da su bila bolja. Ne bih rekla ni da stoji posebno loše jer mislim da je poezija po svojoj naravi nekako namijenjena marginama društva.

Mogu li te zamoliti za premijernu objavu neke pjesme?

- Možeš me zamoliti, ali budući da je zbirka izašla prije nekoliko dana, u njoj su i neke pjesme nastale nakon Goranova proljeća pa ne znam da li je premijera prava riječ. Onoga nikad objavljenog zasad više nemam, trenutno ne pišem mnogo, možda sazrijevam za nešto novo.

* * *

Što se dogodilo sa ženama iz mog života?

Znam da mi više nitko ne čuva leđa.

Mjesec se iz tridesetog pokušaja stanjio u struku,

polako ostajem sama.

Kada ih posjetim,

najviše me rastuže pogledi prekriveni mrenom,

stolnjaci prekriveni mrljama.

Zauzimam njihovo mjesto, trebat će se boriti

i uzeti pojačanje.

Punim mjesto u postelji.

Popravi mi kapuljaču, tebi se to čini malo,

ali i to malo ne možeš baš svakomu reći.

Popravi i otvaram ti vrata svoje intimnosti.

Ostajem u kutu sobe, mirno ću sjediti i čekati da

sve prođe.

Kao u djetinjstvu polizati žljebove napolitanki,

a ostalo sakriti u salvetu.

Okrećem se za svakim svjetlom, ovladavam

potrebnim vještinama,

slušam kako trava ratuje pod zemljom,

prolijeva sokove.

Suzdržavam se od života, nekad te tako ne volim.

Na primjer, na primjer,

kada bjesni oluja, zrak vrišti u sobu lupom

prozora,

a ja zamišljam da me nađu utopljenu i plačem, plačem,

a ti samo zatvoriš prozor i misliš da si bog.

Okrećem se za svakim svjetlom.

Mogu li više strepiti nad životom?

Razgovarao Kruno Lokotar