Priče bez niti

Priče bez niti

Moje je stajalište da je sve uporabljivo kako bi se izrazila ideja, ne ograničavam se stoga samo na plesni pokret. Ukoliko vidim da pjesma ili bilo što drugo može bolje izraziti ideju, uvijek to uporabim

Na Zadarskom kulturnom ljetu pretpremijerno je izvedena predstava Priče bez niti, poema br. 1 Zagrebačkoga plesnog ansambla u koreografiji španjolskoga plesnog umjetnika Alexisa Eupierrea. Još jedna predstava ZPA koju koreografira autor iz latinske zemlje nakon Prepoznavanja krajolika J. C. Garcije, Lovaca čežnje B. Cidre, Krave Licario svete Oppiano A. Tarana te Žurbe duše E. Guterreza. Eupierre dolazi iz Španjolske, točnije iz Barcelone, umjetnički je direktor kompanije Cia Lapsus i hrvatska ga je publika već imala prilike vidjeti na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Santvinčentu, gdje će biti i ove godine.

Priče bez niti, poema br. 1 - o kakvim je pričama riječ?

- Riječ je o konstrukciji od četiri dijela, Dijalozi, Niti, Snovi i 24 sata. Konstrukcija je nastala iz početne ideje-koncepta da dođem u Hrvatsku raditi sa ZPA-om na vlastitom materijalu plesača, dakle ne na mojem materijalu koji bih im onda nametnuo. Moje su bile propozicije za improvizaciju, iz čega sam tada izabrao ono što mi je bilo zanimljivo i dalje to razvijao. Može se reći da je rezultat portret ZPA kakva ga vidim u ovom trenutku.

Možete li opisati taj portret riječima?

- ZPA je definitivno zanimljiv ansambl jer ga čine međusobno vrlo različiti izvođači. Svaki je za sebe jedinstven. U dvomjesečnu radu s njima zanimala me upravo ta različitost, a manje zajedništvo njih kao skupine.

Što vas zanima u radu s vlastitom skupinom Cia Lapsus?

- Od 1997, kada je kompanija osnovana, pokušavam tražiti osobni vokabular u smislu plesnog materijala, tako da nastojim raditi s plesačima pojedinačno, promatrajući ih kao kompletnu osobu, a ne samo kao još jednoga plesača. U početku me veoma zanimala različita tehnologija poput interaktivnosti, videa i sličnog, dok sam se u posljednjih nekoliko radova više bavio čistoćom tijela u prostoru. U predstavama često kombiniram ples i kazalište u širem smislu, kao recimo u ovoj predstavi, gdje ćete plesače i vidjeti i čuti kako pjevaju. Moje je stajalište da je sve uporabljivo kako bi se izrazila ideja, ne ograničavam se stoga samo na plesni pokret. Ukoliko vidim da pjesma ili bilo što drugo može bolje izraziti ideju, uvijek to uporabim.

Podučavate release i improvizaciju. Što plesač time dobiva?

- Release koji ja podučavam nije klasičan, nego je to nekakav moj pristup releasu. Ovisno o tome što poslije želim raditi, recimo s plesačima u vlastitoj kompaniji, release rabimo kao uvod, ali po metodi koja je vezana uz ono što dalje želimo raditi. Recimo da je to nekakva osnova. Improvizacija je pak bitna kako bih plesaču dao alat za dalje istraživanje vlastitih mogućnosti kretanja. To je ujedno istraživanje emocija, načina razmišljanja i razumijevanja sebe, što u svakog plesača omogućuje jedinstveni izraz.

Koje je razdoblje najbitnije u vašemu radu?

- Za mene je najljepše iskustvo bio četverogodišnji rad s Davidom Zambranom. Njegov pristup pokretu smatram iznimno zanimljivim, a otkrio sam kako mi je njegov način kretanja jako blizak. Zambrano je na neki način bio moj mentor, i to vrlo važan, u trenutku kada sam završio The Julliard School s tradicionalnim treningom (Graham, Límon, balet), a on me upoznao s drukčijim načinom rada u plesu.

Jedan ste od osnivača koreografskoga centra La Caldera u Barceloni. Kako je do toga došlo i koja je uloga centra u kontekstu španjolske scene?

- Šest sam godina živio u New Yorku, četiri godine škole i dvije godine profesionalno kao plesač. Htio sam se vratiti u Barcelonu, međutim po povratku pojavio se problem nedostatka prostora za rad. Zajedno sa još nekoliko neovisnih koreografa pronašao sam staru tvornicu koju smo tada zajedno transformirali, a uskoro smo dobili i potporu lokalne zajednice. Sada je to prostor u kojemu autori rade na vlastitim projektima, u kojemu se odvijaju radionice za profesionalne plesače, a služi i kao izvedbeni prostor. U Španjolskoj postoji pedesetak plesnih kompanija i mnogo se toga trenutno zbiva, velika je cirkulacija ljudi. Osobito smo svi uzbuđeni zbog promjene vlade, jer je nova svojom socijalnom politikom mnogo naklonjenija umjetnicima pa će se situacija, nadam se, promijeniti na bolje.

Razgovarala Jelena Mihelčić