Pozitivni dokaz

Pozitivni dokaz

Graham Greene

Umoran je glas nastavljao. Činilo se da svladava goleme prepreke govoru. Čovjek je bolestan, mislio je sažaljivo i razdražljivo pukovnik Crashaw. Kad je bio mlad, penjao se Himalajom i pamtio kako u velikim visinama treba udahnuti nekoliko puta za svaki korak naprijed. Podij koji je bio povišen koji metar i pol u glazbenoj sali Toplica činilo se kao da nameće govorniku sličan napor. Nikad nije trebao izići u ovakvo hladno popodne, mislio je pukovnik Crashaw, nalijevajući čašu vode i gurajući je preko govornikova stola. Sobe su bile slabo grijane, i žuti prsti zimske magle opipavali su pukotine na mnogobrojnim prozorima. Nije bilo ni najmanje sumnje da je govornik izgubio svaki dodir sa slušateljstvom. Ono je bilo razbacano u malim skupinama po dvorani - starije gospođe koje nisu ni pokušavale prikriti groznu dosadu, i nekoliko ljudi, izgleda umirovljenih časnika, koji su se pravili kao da slušaju.

Pukovnik Crashaw, kao predsjednik lokalnoga Psihološkog društva, primio je govornikovo pisamce prije nešto više od tjedan dana. Napisano rukom koja je drhtala od bolesti, godina ili pijanstva, pisamce je hitno zahtijevalo posebni sastanak društva. Izvanredno, uistinu dojmljivo, iskustvo trebalo je biti opisano dok je još svježe u glavi, premda je ostavljeno nejasno što je bilo to iskustvo. Pukovnik Crashaw bio bi se skanjivao da udovolji da pisamce nije potpisao umirovljeni bojnik Philip Weaver, Indijska armija. Čovjek je morao učiniti što god može za brata časnika; drhtanje ruke mora biti ili od godina ili od bolesti.

Pokazalo se uglavnom da je bilo zbog posljednjega kad su se dva čovjeka sastala prvi put na podiju. Bojnik Weaver nije imao više od šezdeset, visok, mršav, i tamnoput, s ružnim nepopustljivim nosom i ironičnim pogledom, osoba s najmanjim izgledima da doživi bilo što neobjašnjivo. Ono što je najviše razdraživalo Crashawa bila je Weaverova uporaba mirisa; bijeli rupčić koji je umorno visio iz džepa na prsima širio je tako bogat i sladak miris kao cijeli oltar ljiljana. Nekoliko gospođa okrenulo je nosovima, a general Leadbitter glasno je upitao može li pušiti.

Bilo je očigledno da je Weaver razumio. Izazovno se smiješio i zamolio vrlo polako: »Bi li vas smetalo da ne pušite? Moje grlo je loše već neko vrijeme.« Crashaw je promrmljao da je to od strašna vremena; prehlade grla bile su uobičajene. Ironično oko okrenulo se prema njemu i zabrinuto ga odmjerilo, dok je Weaver govorio glasom koji se mogao čuti do sredine sale: »U mom slučaju to je rak.«

U sablažnjenoj uznemirenoj tišini koja je slijedila nepotrebnu prisnost započeo je govoriti ne čekajući na bilo kakav Crashawov uvod. U početku činilo se da je u žurbi. Tek poslije postavljene su strašne smetnje na put njegova govora. Imao je visoki glas, koji je ponekad prelazio u vrištanje, i mora da je bio osobito neugodan na mjestu održavanja svečanih smotri. Odao je nekoliko priznanja lokalnom društvu; njegove napomene bile su upravo toliko pretjerane koliko je trebalo da idu na živce. Bio je sretan, rekao je, da im daje priliku da ga čuju; ono što ima reći moglo bi promijeniti cijeli pogled na relativne vrijednosti tvari i duha.

Mistična glupost, mislio je Crashaw.

Weaverov visoki glas započeo je izbacivati užurbane plitkosti. Duh je, rekao je on, bio jači od bilo čije spoznaje; psihološko djelovanje srca i mozga i živaca bilo je podređeno duhu. Duh je bio sve. Rekao je ponovno, dok mu je glas cičao kao šišmiši na stropu: »Duh je jači nego što vi mislite.« Stavio je ruku preko grla i škiljio postrance na prozorska okna i maznu maglu, i gore na golu električnu kuglu koja je cvrčala s vrućinom i slabim svjetlom u mutnu popodnevu. »Besmrtan je«, rekao im je vrlo ozbiljno, a oni su se namještali, u nelagodi, i dosađujući se, u svojim stolcima.

Tada je nekako njegov glas postao umoran i tada su se pojavile smetnje u njegovu govoru. Možda je uzrok bio u spoznaji da je izgubio svaki dodir sa slušateljstvom. Starija gospođa odostraga izvadila je pletivo iz torbe, i njezine su igle odsijevale na zidovima kad bi ih uhvatilo svjetlo, kao sjajan ironični duh. Poruga je načas napustila Weaverove oči, i Crashaw je vidio prazninu koju je ostavila, kao da se očna jabučica pretvorila u staklo.

»Ovo je važno«, vikao im je predavač. »Mogu vam ispričati priču.« Njegovo obećanje nečega određenog uhvatilo je na trenutak pozornost slušateljstva, ali mu nije odgovaralo umirenje gospođinih igala. Podrugivao se svima njima. »Znakovi i čuda«, rekao je on.

Onda je posve izgubio nit govora.

Prelazio je rukom naprijed i natrag preko grla i citirao Shakespearea, a onda poslanicu svetog Pavla Galacijancima. Kako je bivao sve sporiji, činilo se da njegov govor gubi svaki logički red, premda je Crashaw tu i tamo bio iznenađen oštroumnošću u jukstapoziciji dviju bespredmetnih ideja. Nešto kao razgovor starca koji skače s predmeta na predmet slijedeći podsvjesnu nit. »Kad sam bio na Simli«, rekao je spuštajući obrve kao da želi izbjeći sunčev sjaj na krugu u vojarni, ali su možda mraz, magla ili izblijedjela soba prekinuli njegovo sjećanje. Započeo je iznova uvjeravati umorna lica da duh ne umire smrću tijela, nego da se tijelo samo kretalo voljom duha. Čovjek mora biti svojeglav, uhvatiti…

Patetično, mislio je Crashaw, bolesnikovo prianjanje uvjerenju. Bilo je kao da je život sin jedinac koji umire, a s kojim bi on želio sačuvati neki oblik veze…

Iz slušateljstva je Crashawu predana ceduljica. Dolazila je od dr. Browna, maloga živahna čovjeka iz trećega reda; društvo ga je cijenilo kao neku vrstu skeptična ljubimca. Na ceduljici je pisalo: »Ne možete li ga zaustaviti? Čovjek je očigledno vrlo bolestan. I kakve koristi od njegova govora, ma kako bilo?«

Crashaw je okrenuo očima u stranu i gore i osjetio kako njegovo sažaljenje nestaje pred pogledom na lunjajuće podrugljive oči koje su govor pretvarale u laž, i pred nadmoćno slatkim zadahom miomirisa u koji je Weaver namočio svoj rupčić. Čovjek je bio autsajder; kad dođe kući, provjerit će njegove podatke u starim vojnim listama.

»Pozitivni dokaz«, govorio je Weaver, uzdišući reskim dahom iscrpljenosti između riječi. Crashaw je položio sat na stol, ali Weaver nije obraćao pozornost na njega. Podupirao se jednom rukom o rub stola. »Dat ću vam«, rekao je, govoreći sa sve više napora, »pozitivni dok…« Njegov glas grebao je duboku tišinu, kao igla na kraju gramofonske ploče, ali mir nije potrajao. Iz bezizražajna lica stresao je slušateljstvo u pozornost glas koji je bio sličniji visoku mijaukanju nego bilo čemu drugom. Slijedio ga je, još bez traga bilo kakvu osjećaju ili razumijevanju, nizom neshvatljivih zvukova, niskim labijalnim šaptanjem, osebujnom neugodnom notom, dok su mu prsti kuckali po stolu. Zvukovi su podsjećali na nebrojene seanse, pritiješnjene spiritističke medije, tamburin potresan u zraku, trivijalnosti koje voljeni duhovi šapću u tami, moralnu prljavštinu, zagušljive sobe.

Weaver je polako sjeo u stolac i pustio da mu glava padne nauznak. Neka je starica započela živčano plakati, a dr. Brown stupio je na podij i nagnuo se nad njim. Pukovnik Crashaw vidio je kako liječnikova ruka drhti dok izvlači rupčić iz džepa i baca ga dalje od njega. Crashaw, svjestan drugoga i odvratnijeg mirisa, čuo je kako dr. Brown šapće: »Recite im svima da odu. On je mrtav.«

Govorio je s tjeskobom neuobičajenom za liječnika navikla na sve vrste smrti. Prije nego što ga je poslušao Crashaw je preko ramena dr. Browna letimice pogledao mrtvaca. Uznemirio ga je izgled bojnika Weavera. U dugu životu vidio je mnoge oblike smrti, ljude ustrijeljene vlastitom rukom i ljude ubijene na bojišnici, ali nikad takvo podsjećanje na smrtnost. Tijelo je moglo biti izvučeno iz mora dugo nakon smrti; meso na licu činilo se spremno za otpadanje poput prezrela ploda. Nije, dakle, ni sa kakvim velikim šokom iznenađenja čuo šapat dr. Browna: »Mora da je čovjek bio mrtav već tjedan dana.«

Ono o čemu je pukovnik najviše razmišljao bila je Weaverova tvrdnja - »Pozitivni dokaz« - dokaz, vjerojatno je mislio, da duh nadživi tijelo, da on uživa vječnost. Ali sve što je zacijelo otkrio bilo je da se duh, bez pomoći tijela, u sedam dana raspadne u šaputavu besmislicu. Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj