POSLJEDNJA STRANICA

POSLJEDNJA STRANICA

Jutros sam dovršio čitanje jednoga suvremenog hrvatskog romana. Ali, knjigu nisam odložio: držao sam je u ruci i svakih nekoliko trenutaka iznova otvarao i zavirivao u nju. Roman je bio dobar, a svejedno mi je nakon čitanja ostala nekakva nelagoda, pa sam se pitao odakle to dolazi. Onda sam postao svjestan da se, otvarajući knjigu, stalno vraćam na posljednju njezinu stranicu. Upitao sam se zašto to činim. Nije ondje bilo ničega spektakularnog: radnja se logično završila, sve se zaokružilo kao što i treba, vidjelo se da je tu kraj priče; a ipak, nešto mi je smetalo. Onda sam shvatio i što je to: na posljednjoj stranici nije bilo označeno da se knjiga tu završava. Nije pisalo ni KRAJ ni ZAVRŠETAK ni KONAC, nije pisalo ništa. Zato sam se stalno iznova vraćao onamo, da provjerim jesam li doista završio čitanje ili nisam.

Jer, ja pripadam generaciji koja je na takve natpise navikla, koju su oni formirali možda u jednakoj mjeri kao i knjige same. U ona davna vremena - u doba kad smo mi počinjali čitati - na kraju knjige redovito je pisalo da je tu kraj, kakva god ta knjiga bila, koliko god bila tanka, koliko god laka i nevažna: pisalo je to čak i na slikovnicama. Bez oznake kraja na posljednjoj stranici tada se nikako nije moglo.

A ona je bila potrebna i onima koji vole čitati i onima koji ne vole, i onima kojima se ta knjiga sviđa i onima kojima se ne sviđa.

Jer, ako si knjigu volio, uvijek bi ti bilo žao što si stigao do njezina kraja. Zato si želio da radnja i dalje teče, da oni likovi nastave nešto doživljavati, da se i tvoja pustolovina nekako produlji; a natpis te obavještavao da toga neće biti, jer si stigao do kraja i više ničega nema. Kao što te natpis THE END upozoravao da moraš ustati i izaći iz kina, tako te je natpis KRAJ na kraju knjige obavještavao kako ti ne preostaje ništa drugo nego da još jednom pročitaš najzanimljivija mjesta, a onda da knjigu vratiš u knjižnicu i potražiš drugu istoga pisca. Taj natpis govorio ti je kako svakom uživanju dolazi kraj i kako to treba u životu znati.

Ako pak knjigu nisi volio, onda ti je onaj natpis dolazio kao spas. On je nalikovao na školsko zvono na kraju sata, a ponekad je čak bio nalik i na kraj same školske godine. Još više, on je bio kao natpis nad izlazom iz bolnice, ili barem iz tunela strave u lunaparku. On te uvjeravao da je došao spas, da si ga doista dočekao, i da si sad nagrađen za strpljenje. Taj te natpis poučavao kako u životu čovjek mora podnijeti i malo muke ako želi nešto dobiti, a da se strpljenje uvijek isplati.

A napokon, i onaj tko je volio knjigu i onaj tko ju je mrzio bio je svjestan da posljednja stranica sliči izlaznim vratima, pa da je završetak nekakav rastanak, i da taj rastanak treba nekako obilježiti. Jer, to je mogao biti rastanak zauvijek, a to je svagda tužno, ili barem važno; red je zato bio da se nešto kaže, da se stavi biljeg. I, on se ostavljao u obliku natpisa KRAJ, SVRŠETAK ili KONAC.

A onda su ti natpisi počeli nestajati. Nije moguće točno utvrditi kad se to dogodilo, jer teklo je polagano i gotovo neopazice, i činilo se da ovisi o slučaju, o hiru tehničkog urednika ili nečem sličnom; zato je, recimo, isti nakladnik u jednim bibliotekama imao natpis kraj, a u drugima nije. Ali, bila je zapravo riječ o povijesnom procesu koji se valjao nezaustavljivo i doveo nas do ovoga današnjega stanja. A danas je stanje takvo da se taj natpis više ne stavlja. On, čini se, više nikomu nije potreban.

Ne treba on onomu tko voli tu knjigu. Jer, nitko više ne voli knjige onako i onoliko kako smo ih mi voljeli u doba kad nas je trebalo zaustavljati nekakvim natpisima. Lako se danas rastajemo s junacima, ne mori nas želja da se njihov život dalje nastavi, nismo u opasnosti da krenemo u biblioteku tražiti nastavak. Ima, hvala Bogu, knjiga, pa ako nam se baš čita, naći ćemo koju drugu!

A natpis ne treba ni onomu kome se knjiga ne sviđa. Jer, danas takav čovjek neće taj natpis ni vidjeti, nego će odustati od čitanja mnogo prije kraja. Mi smo još u ona davna vremena smatrali svojom obvezom da se potrudimo, pa da, makar i uz nešto muke, stignemo do kraja knjige. Tada smo i nad dosadnom knjigom pomišljali kako je ona sigurno vrijedna, samo što mi to ne vidimo. Sad nas za to nije briga: ako nam knjiga ne paše, mi je bacimo u kut i kvit posla. I, šta će nam onda natpis KRAJ?

I šta će nam, osim toga, nekakvo pompozno obilježavanje toga mjesta u knjizi? Knjige nam danas ne znače onoliko koliko su nam prije značile, lako se s njima i sastajemo i rastajemo, a kad stignemo do posljednje stranice, to nije ništa sudbonosno, kao što ni knjige - ni pojedinačno ni općenito - više nisu za nas sudbonosne kao što su nekad bile. Posljednja stranica tako ne sliči ni vratima kroz koja nas izbacuju iz raja ni vratima kroz koja se spašavamo iz pakla. Za onoga tko knjigu voli ona nije rastanak, jer će se on knjizi još vratiti; za onoga tko knjigu ne voli, ona također nije rastanak, jer on se s knjigom rastao već dvjesto stranica prije.

A meni to, eto, ni danas nije prihvatljivo. Možda zato što volim uvriježene konvencije, pa mi je drago da se poštuje stoljetni red, možda zato što mi knjige mnogo znače, pa želim da se to i na njima vidi, meni smeta što na posljednjoj stranici nema nikakva natpisa. Zato sam se, završivši čitanje onoga romana, osjećao nelagodno, kao da sam još nešto ostao dužan.

Onda sam uzeo olovku i ispod posljednjega retka nažvrljao: KRAJ. I, odlučio sam tako činiti i ubuduće.