Pogled s periferije

Pogled s periferije

Okupivši jamačno usmenom predajom posve neobičnu publiku, uz tek ponekoga kazalištarca, mladi amateri iz Lepoglave izveli su predstavu izvan svih kategorija, nevjerojatnom svježinom ispovjedili u njoj glumačku igru kao san o slobodi, iskaz žudnje i trenutak spasa

Ne nalazeći, nažalost, predstavu koju bih mogla nazvati središnjim događajem, zagrebačke dramske sezone 2004/5. i od te točke započeti ovaj tekst bez bojazni da će, ako priznam da takvo središte ne postoji, sve što sročim ostati puka periferija - začujem iz kutije televizora ženski glas koji kaže kako je čitanje novina gubitak vremena. Ne bi se bilo teško s time složiti kada ne bi dolazilo baš s televizije! I tako kao za inat posegnem za novinama. Evo nas odmah usred kazališne teme. Kao što to biva već godinama u ovo doba ljeta, opet je u središtu medijske pozornosti Teatar Ulysses, Brijuni, kazalište s okusom skandala. Protagonist toga kazališta, nekad veliki glumac koji je uporno glumio političara, dok nije stigao do obrnute uloge iz koje više ne zna izići, raspreda svoje privatne probleme, izdržavanje obitelji itd. kao razlog što se zbog angažmana u profitabilnoj TV-seriji neće pojaviti na Brijunima, nego sudjelovati samo snimkom svoga glasa. Nemam predodžbe o tom bajoslovnom otočju te pretpostavljam da osim određene političke nomenklature i publike iz obližnjih obalnih mjesta malo tko može tamo dolaziti, pa me sve to posebno i ne zanima. A nakon prošlosezonske propasti predstave drame Petera Weissa Jean Paul Marat, njegov progon i umorstvo kako ga predstavlja glumačka družina zavoda u Charentonu pod vodstvom gospodina de Sadea na Ulyssesovu gostovanju u HNK u Zagrebu možda i nije posve sigurno da će ovo kazalište s redateljicom Lenkom Udovički najaviti i početak nove sezone u Zagrebu. Iako bi bilo itekako zanimljivo vidjeti Gorana Navojca kao Hamleta.

Mjehur od sapunice

Tako je opet dramska sezona u Zagrebu protekla od skandala do skandala. Na njezinu početku imala sam prigodu pisati o predstavi Marat - Sade Petera Weissa u režiji Lenke Udovički, ali nisam stigla dalje od naslova, za koji sam htjela posuditi Weissov stih iz te drame »Do ušiju mi smo u smeću«, kada mi se sve smučilo. Bila je to jedna od onih u nas urnebesno najavljivanih povlaštenih predstava, o kojima se u promidžbenim tekstovima unaprijed tako neumjereno mnogo govori i objavljuje, da se kao tema iscrpe i prije nego što se pojave, tako da se o njihovu rezultatu sazna nerazmjerno malo. Ima li smisla hvatati se ukoštac s tako golemim propagandnim aparatom? Neki nisu došli na predstavu javno odbijajući sudjelovati u društveno-političkoj satisfakciji Rade Šerbedžije. U mene je radoznalost bila veća od odbojnosti. Unatoč svim političko-turističko-obiteljsko-promidžbenim okolnostima oko te predstave nadala sam se da usprkos svoj toj zbrci kazalište nije moglo posve iščeznuti. Nažalost jest. Sve je odisalo dosadom. Uz iznimku Katarine Bistrović Darvaš kao Charlotte najviše su me razočarali protagonisti. Rade Šerbedžija trijumfirao je pred simpatizerima, koji su dobrim dijelom iz raznih sredina zaista došli zato da bi sudjelovali u njegovoj političkoj satisfakciji, a pritom ga uloga Marata uopće nije odveć zanimala. Umjesto Weissova junaka on je s nepodnošljivom narcisoidnošću igrao bivšega sebe, neumorno na mjestu svojih najviših dometa prebirući po strunama koje su nekoć živo odjekivale, a sada nehotice parodiraju vlastiti zaboravljeni zov. Marinkovićev nezaboravni Melkior iz predstave Kiklop u HNK, iz koje je redatelj Kosta Spaić, pretpostavivši službu kazalištu čak i vlastitoj predstavi, doslovce potjerao velikoga Ivu Sedara, koji je, jer i on je imao obitelj itd., umjesto sebe poslao jedne večeri ne magnetofonsku vrpcu nego glumca - zamjenika u ulogu Cvikere, koju nitko nije mogao ostvariti bolje od Serdara - danas takvom lakoćom razastire pred sveukupnim općinstvom pitanja svoje građanske egzistencije. Za prošlogodišnju propast Marat - Sada okrivljavalo se tekst koji da je zastario, što nije lako povjerovati. Barem ne onomu tko je vidio film što ga je Peter Brook snimio o svojoj praizvedbi toga komada, ili potresnu mađarsku predstavu s odjecima tragičnih događaja iz 1956. u sebi, koja je sredinom osamdesetih gostovala na pozornici GK Gavelle, odnosno tko je na svoj, makar samo promatrački način, sudjelovao u radosnim pripremama za predstavu što ju je Tomislav Durbešić s Dragom Meštrovićem, Zlatkom Vitezom, Veronikom Durbešić i drugima započeo, ali teško je danas pouzdano znati zašto prekinuo režirati u Teatru ITD. Njezin trag ostao je u blistavu prepjevu što su ga po narudžbi Vjerana Zuppe ostvarili Truda i Ante Stamać. A nije isključeno da bismo taj trag djelomice našli i u jednoj od tadašnjih predstava Teatra ITD podjednako duga naslova, razvijenom također kao teatar u teatru, već pogađate, antologijskoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja općine Blatuša Ive Brešana u režiji Božidara Violića.

Val reakcija

Danas mi se čini kako je minula dramska sezona općenito dobrim dijelom u Zagrebu protekla u pokušaju traženja pomoći iz vlastite kazališne prošlosti. Kao da se pomalo iscrpla grozničava težnja za novim, provincijalno kaskanje za sve brže promjenjivim trendovima, otkrićima što ih isti kazališni dušobrižnici strelovitom brzinom prvo promiču, a zatim jednako žarko odbacuju, te su se kazalištarci počeli obraćati autorima s kojima su nekoć kazališta u Zagrebu dosezala vrhunske domete. Više nego ikada dosad zavladao je svojevrstan val remakea. Božidar Violić predstavom u HNK vratio se Marinkovićevoj Gloriji, ali bez nekadašnjega sjaja, Joško Juvančić zaronio je u Korupciju u palači pravde Uga Bettija, koju se još nisam odvažila pogledati, čuvajući uspomenu na predstavu Dramskog kazališta Gavella; Ozren Prohić uhvatio se ukoštac s Heraklom, povezujući ga s Alkestidom, a zatim ni više ni manje pokušao za nekadašnji šlager DK Gavella Patnje gospodina Mockinpotta Petera Weissa u prepjevu Tomislava Ladana osvojiti pozornicu Komedije, gdje se taj kalem jednostavno nije primio, Krešimir Dolenčić zakročio je na istoj pozornici brzopletim korakom u jedno od najznamenitijih Brechtovih kazališnih djela, legendarnu Majku Hrabrost; Georgij Paro, nakon što je u suradnji s Ninom Škrabeom uspješno na Opatovini vratio na zagrebački repertoar Šenoinu Ljubicu, krenuo je u ponovno osvajanje Ödöna von Horvatha u nas dosad nepoznatim djelom Sudnji dan, na pozornici DK Gavelle s koje je von Horvath nekoć slavno (Priče iz Bečke šume) došao u hrvatsko glumište. Na krivom mjestu, na svojoj komornoj pozornici na Peščenici, a možda i u krivo vrijeme, HNK vratilo je u Zagreb Milana Kunderu i njegova Jacquesa fatalista. Iako prije toga u nas nije odigrana, nešto od slavne prošlosti donijela je sa sobom i Ivona, kneginjica od Burgundije Witolda Gombrowicza na pozornicu Teatra ITD u režiji Jasmina Novljakovića. Nažalost, malo koji remake ostvario je rezultat koji bi se mogao usporediti s onim iz prošlosti. Vrativši se s Prosidbom prema A. P. Čehovu lutkarstvu Zlatko Bourek uspješno je potražio obnovljen izraz za novi sadržaj.

Iz Lepoglave

Opet se nakon vrlo problematična Romea i Julije u HNK nitko nije usudio posegnuti za Shakespeareom. Prazninu će ispuniti Ulysses ili neka druga gostovanja? Zar baš nitko prije njih? Zapravo, možda i jest, ali s još mnogo dalje periferije. Tako reći izvan kazališta, ili možda iz njegova posve neobična središta. Onoga o kakvu je u poglavlju s naslovom Predstava predivne stranice pune svjetla i topline napisao F. M. Dostojevski u svojem najmračnijem romanu Zapisi iz mrtvog doma. Mladi kažnjenici iz Lepoglave u režiji poznatoga varaždinskog glumca Stojana Matavulja odigrali su jedne večeri na pozornici DK Gavella fragment o glumcima iz Shakespeareova Sna ivanjske noći, dramaturški prerađen u jednočinku Ljubav Pirama i Tizbe, otprilike na način koji povezuje boje Mrduše Donje s oporim lirizmom, a tekst je prilagođen izvornim dijalektima glumaca s kojima su stigli u zajednički mrtvi dom. Okupivši jamačno usmenom predajom za tu dvoranu posve neobičnu publiku, uz tek ponekoga kazalištarca, mladi amateri iz Lepoglave izveli su predstavu izvan svih kategorija, nevjerojatnom svježinom ispovjedili u njoj glumačku igru kao san o slobodi, iskaz žudnje i trenutak spasa, postidivši hladnu radoznalost nas koji ih dolazimo gledati kao u kavezu. Čim je pak nakon eksplozije njihova strastvena završnoga plesa zamro pljesak u dvorani, naoružani civili skočili su iz gledališta na pozornicu da ih isprate. Ne u lance kao u vrijeme kada je Dostojevski bio uznik, ali pod pritisak koji rađa pomisao, kako je kazalište možda najsnažnije onda kada je čedo otpora. Antonin Artaud uvjeravao nas je: »Nitko nikada nije pisao ili slikao, glumio ili otkrivao, ako nije zato da pobjegne iz pakla.« Nasuprot tome bezrezervni pristanak na sve što čovjek misli da se od njega zahtijeva ne daje šanse stvaralaštvu. Pitanje je staro kao svijet. »Ravnodušnost je ono što čini jalovim stvaralačke sposobnosti naše epohe«, pisao je već u prvom stoljeću anonimus Pseudolongin. Uvijek se iznova javlja težnja za emocionalnošću.

Nove drame

Zapažene nove drame, hrvatske i prevedene, dalo je prošle sezone DK Gavella (iz pera Lade Kaštelan), Teatar ITD (Del Bianco, Sršen) i Mala scena (Yasmina Reza). Mnoga priznanja osvojio je Dragan Despot za nastup u monodrami prema romanu Miroslava Krleže Na rubu pameti. U dvije svoje sezone Festival svjetskoga kazališta u Zagrebu pokazao se tako dragocjenim da se bez njega više ne bi moglo zamisliti rad na obnovi kazališnoga života.

Premalo je bilo riječi o glumcima. Oni su odveć prolazni da bi ih se smjelo prešućivati. Tko više uopće zna kako je velik kazališni glumac bio Rade Šerbedžija? Čak i znatno mlađega glumca i redatelja Renea Medvešeka sve manje kazališne publike pamti s pozornice. Ove sezone on je upao u oči odsutnošću. Osim u monodrami o Siniši Glavaševiću već jako dugo nije nastupio kao glumac. Nakon Brata Magarca i Našeg grada nije režirao novu predstavu. Tko pita za njega? Blistavu Editu Majić već smo zaboravili. Sve se manje sjećamo redatelja Vlade Habuneka, kojemu je neostvarena ostala posljednja želja: režirati predstavu s Reneom Medvešekom u glavnoj ulozi. U trenucima malodušnosti samu sebi i suradnicima znao je reći: Je li ti Bog dao talenat zato da ga zakopaš u zemlju? Zna li danas itko pokazati kazališnim umjetnicima koliko su nam potrebni?Marija Grgičević