Plavičasti Hong Kong

Plavičasti Hong Kong

Stilizirana decentnost, suptilna profinjenost i inteligentna kompleksnost i impresivne su i intrigantne; redateljski posao dvojca sigurne ruke Lau / Mak, koji junake ostavljaju u tužnu, izgubljenu vlastitome svijetu i bez konačne zadovoljštine - izniman

Izvorno američki žanr gangsterskoga filma do danas je evoluirao(?) u generički polupismeni štanceraj te je bilo pitanje trenutka kada će se doći do točke da neka autsajderska - ovaj put hongkonška kinematografija, podsjeti domovinu krimića kako treba izgledati pravi gangsteraj, usput bivajući na dostojnu tragu najboljih primjeraka žanra iz njegova zlatnoholivudskog doba tridesetih (i četrdesetih) - u prvome redu Bijelog usijanja Raoula Walsha (s kojim dijeli barem jedan zajednički motiv). Zbog svega se toga vjerojatno i planira remake, i to u podjeli Martin Scorsese kao redatelj te Matt Damon i Leonardo di Caprio u ulogama policajca koji je postao kriminalac i kriminalca koji je postao policajac; oba u funkcijama krtica.

Tako se i oni pakleni poslovi iz naslova ponajprije odnose na stanje psihe dvaju (anti)junaka, koja podliježe višegodišnjim potiskivanjima u područje nesvjesnog i bremenito prihvaćanje nošenja maske, sa čijim se likom toliko poistovjećuju da je se više ne mogu osloboditi (čak i ako neuspješno pokušavaju); više je ne mogu strgnuti, te i za javnost postaju jednaki prikazanoj slici samih sebe. Naime, ni policajac koji je u međuvremenu postao izvrstan gangster, a ni gangster koji je jedan od najboljih i najperspektivnijih u policiji, nisu sretni jer nisu kadri suočiti se s vlastitom zbiljom - toliko su se dugo pretvarali da su netko drugi, da ni sami ne znaju u što su se i u koga u međuvremenu pretvorili. Stoga je njihov život istinski infernalno mjesto, u najdoslovnijem (ne samo budističkom - na koje aludira špica) smislu; kao skriveni prostor iz kojega nikad nitko nije izašao - izgubljeni u osamljenosti, izolaciji, očaju i čežnji za promjenom.

Strukturalna simetrija

Njihove uloge unutar uloge rješavaju se svojevrsnom strukturalnom simetrijom djela, baš kao što i iziskuju kompleksne izvedbe dvaju velikih azijskih zvijezda - Tonyja Leunga (Heroj) i Andyja Laua (Kuća letećih bodeža) - prvog snovite, izgubljene, dječačke tjelesno-duševne kvalitete, drugog hladna i promišljena lica; pri čemu obojica prosijavaju iznimnu emocionalnu dubinu u svoje likove te posljedično čitav film. Stoga će publika, navikla na mahom akcijske spektakle hongkonških majstora a`a` la John Woo ili Tsui Hark ostati iznenađena njegovim ustrajavanjem na akciji koja se razvija sporo, osluškujući međuljudske odnose i same karaktere, radije se oslanjajući na napetost kreiranu telefonskim razgovorima negoli golom fizičkom akcijom (tako uz prepoznatljive iako posvemašnje minorne i nimalo dominantne motive (radije reminiscencije) Vrućine ili Donnieja Brasca, tu ima i Telefonske govornice i Cellulara).

Izrazito je to zanimljiv i atipičan film, koji inače u naša kina stiže s debelim zakašnjenjem od tri godine (u međuvremenu snimljena su i dva nastavka) i dobitnik je brojnih nagrada. Njegova stilizirana decentnost, suptilna profinjenost i inteligentna kompleksnost ujedno su i impresivne i intrigantne; izgled plavičastog hladnog modernog Hongkonga strašan i izniman; redateljski posao dvojca sigurne ruke Lau / Mak, koji junake ostavljaju u tužnu, izgubljenu vlastitome svijetu i bez konačne zadovoljštine - izniman. Katarina Marić