Pase marha, rog se čuje

Pase marha, rog se čuje

Prije nekog vremena, pišući o samovoljnu preinačivanju (zapravo krivotvorenju) autorskih (književnih) tekstova, istraživala sam razne tekstove, a počela sam od Mihanovićeve pjesme Horvatska domovina, koja se danas objavljuje u obliku koji bi zacijelo iznenadio njezina tvorca, a nemalo bi se začudio što li su sve znani i neznani kadri strpati pod njegovo ime. Riječ koja se u novijim antologijama, a pogotovo u školskim čitankama, javlja u obliku drukčijem od Mihanovićeva jest marha. Nalazi se u jednoj od onih kitica koje se ne pjevaju.

Pase marha, rog se čuje

Oj, oj zvenči, oj, u tmine,

K ognju star i mlad šetuje;-

Evo t’ naške domovine!

Danas se češće čuje marva, zamjenom h sa v, što u hrvatskim govorima nije neobično. Vjerujem da se još zna što je marva (izričem to oprezno nakon neugodnih iznenađenja koja su mi priredili studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ne znajući npr. što je parip, gnjat, alaj-čauš, jogunast, frazem živo srebro itd.). Mahom su to tegleće domaće životinje, stoka, blago. Kupovale su se na marvenom (danas češće stočnom) sajmu, a o njihovu zdravlju brinuo se marvinar ili marvinjak, danas veterinar. Njihov uzgoj pratila je privredna grana marvogojstvo (danas stočarstvo). Vidimo da je i marva već negdje na rubu opstanka (istiskuje ju stoka), a marha je očito već završila svoj zemaljski život. Ipak, utkala se vrlo lukavo i neočekivano u mnoge - danas vrlo udaljene - riječi.

Marha nam je u 16. stoljeću došla iz mađarskoga (zato i jest običnija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj), no nije poniknula na ugarskom tlu. Potječe iz stvnjem. mariha, što znači kobila (prema marah = konj). Iz njemačkog jezika (Mähre) otisnula se i do engleskog: mare, kobila. Od 17. stoljeća u nas je zabilježen oblik marva. U rumunjskom pak marfă znači roba, čega se valja sjetiti kad se bude govorilo o stoci.

Konji uvijek trebaju ljude koji ih timare, maze i paze. Možete li zamisliti da je danas najviša šarža u mnogim vojskama - maršal - prvotno značio upravo konjušar?! Kako? Ovako: njem. Marschall, engl. marshal, fr. maréchal, tal. maresciallo germanska je složenica marahscalc / marahskalko (marah, već smo vidjeli, konj + scalc, sluga), dakle konjušar.

Danas je običnije skupno ime za koze, ovce i goveda stoka (sitnoga i krupnoga zuba), a i izvedenice su stočar, stočarstvo, stočni, stočarski i sl. Stoka je zanimljiva riječ. Pokazuje kako se do nje dolazilo. Trebalo ju je, naime, steći, dakle uloviti i pripitomiti (od tetji, stsl. tešti, što znači (i) trčati (s+teći). Za svaku stečevinu valja se pomučiti. Prasl. korijen tek- pokazuje u izvedenicama 5 varijacija, između ostalih i viši prijevojni stupanj o, tok- (*sbtoka).

Kad se ulovi više životinja, valja se s njima negdje i skrasiti da ti uvijek budu pri ruci. Prijelaz s nomadskoga načina života na sjedilački odražava i engleska riječ farm (koja je kod nas, prošavši kroz morfološku adaptaciju, dobila nastavak -a i postala farma). Potječe od lat. firmare, utvrditi (se), smjestiti se, čvrsto graditi; firmus, čvrst, jak. Slično je i s rančem (engl. ranch). To je prvotno bila stočarska farma u Meksiku i Južnoj Americi, a potječe od španj. rancho, što znači koliba.

Glagol teći može značiti trčati, ali i prolaziti određenom brzinom (tijek, tok), što se vezuje uz tekućice / tekućine. A ondje gdje se rijeka dijeli na mnoge dijelove, slapove, rukavce - gdje se rastače - mogu nastati prekrasni biseri poput naših Rastoka kod Slunja (nažalost, gradnja uz taj prirodni fenomen nije više tako prekrasna niti se striktno poštuje drevno pučko graditeljstvo). Te naše Rastoke imaju i bratića na dalekom sjeveru. To je njem. grad Rostock, koji - da ni sam ne zna - čuva slavensku hidrološku podlogu u svojem imenu. Za seobe naroda (u 5. stoljeću) slavenski je živalj zauzeo predjele u današnjoj Njemačkoj od Odre do donje Labe. Premda su se Polapski Slaveni stopili s većinskim stanovništvom, jezična arheologija otkriva njihove tragove i ondje gdje su danas duboko zakopani.

A zašto je trebalo zapamtiti rum. marfu (roba) u vezi sa stokom? Zato što stoka u dijelu južnoslavenskoga svijeta i danas znači trgovačka roba (Makedonija, Kosovo). Sjećam se da se jedna tvrtka u Zagrebu nekoć zvala Stokopromet (sjećam se samo zato što je u njoj radila jedna kolegica sa studija). Svi smo mislili da Janja radi u firmi koja trguje životinjama. A tvrtka je zapravo odgovarala našem nazivu Trgopromet, samo što je bila iz Makedonije.

Marva i stoka, osim ovih značenja, imaju i ona prenesena, pejorativna (grubi ljudi, bez svijesti, rulja, glupo biračko tijelo), kao i mrha, što znači kljuse, ali i mrcina, crkotina, strvina (od stsl. mrbcina, mrtvac, truplo). Mrcina služi i za čašćenje lijenih osoba već od školskih klupa (»lijene mrcine, smrde od lijenosti«). U šatrovačkom pak govoru mrha je čovjek jake tjelesne građe, mrga, snagator.

Kad već spominjem strvine i lešine, strvinara i lešinara ima i među ljudima. Osobito su gadni maroderi. Maroder je vojnik koji pljačka poginule i ranjene vojnike nakon bitke (fr. maraud, iznemogao, bolestan, sustao, nesposoban za marširanje; pren. vucibatina, protuha, nitkov; maraude, pljačka vojnika). Izraz potječe iz Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), kada su lakše ranjeni ili iznemogli vojnici zaostajali na bojnom polju i pljačkali poginule. Tako su dolazili do blaga, što u ovom slučaju znači dragocjenosti i/ili zlato. No blago (prasl. *bolgb, stsl. blagb) još je jedna riječ i za stoku (a općenito za sve što ima veliku vrijednost - folklorno blago, jezično blago itd.). Iskustvo mi je pokazalo da studenti hrvatske književnosti ne razumiju dobar dio naših književnih tekstova (no zbog toga ne pate od pretjerane glavobolje). Tako se u pjesmi Vesne Parun Mati čovjekova našla jedna čudna i njima već nerazumljiva riječ: blašče (»Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče«). Mislili su da je to pas (pašče). A blašče je mlado od blaga. I dok marva i stoka nalaze primjenu u tramvaju, vlaku, autobusu, na ulici - dakle u svakodnevnim životnim situacijama kad treba o komu izreći ne baš pohvalan sud, blago tih negativnih konotacija nema. Ima samo pozitivne. Blago moje, drago moje i ostala mila tepanja.