OTVARANJE UMA

OTVARANJE UMA

Umjesto da zauzme poziciju umorna skladatelja koji pokušava tražiti nešto na terenu koji je već davno osvojio, Williams je okretno krenuo novim i drukčijim putovima bojeći Spielbergove filmove (i filmove drugih redatelja) vrhunskim glazbenim intelektualizmom

Spielbergov nezaobilazni John Williams za film Rat svjetova skladao je partituru koja, prema kritičarima albuma filmske glazbe, nema uobičajenu koncertantnu vrijednost. U njoj nema lijepih ni privlačnih melodija, u njoj gotovo nema tonalitetnih harmonija. Svakako, partitura nije tipična ni za Williamsa iz vremena filmskih priča o Indiani Jonesu ili ranih Ratova zvijezda, ni za suvremeni znanstvenofantastični film katastrofe. No takva se partitura očekivala od današnjega Williamsa, čiji je glazbeni jezik u međuvremenu evoluirao. Iz filma izdvojena disonantnost vjerojatno djeluje neprivlačno širokoj publici, ali interes i vrhunsko ovladavanje suvremenim glazbenim tehnikama rezultiralo je iznimno kvalitetnom glazbom i njezinim još uspješnijim usađivanjem u audio-vizualni medij.

Čuti pa vidjeti

Radoznalost i istraživanje odveli su Johna Williamsa daleko u prošireni tonalitet. Glazbeni dio filmske špice samo djelomično obavještava slušatelja o kojem je žanru riječ: tu nema pompozne najavne teme, ali polifono kruženje dionica ostavlja prostor za otvaranje uma. Williamsova se glazba već u špici sluša bez daha ne samo zato što je drukčija nego zato što je dobro skladana. Početak filma ne ustrajava previše na glazbi: svakodnevni problemi ljudi, rastrgani obiteljski odnosi i prisilno uspostavljanje očinskih parametara prema kćeri i sinu (jer, kako to obično biva, majka mora otputovati) - sve je to više-manje prepušteno prirodnim zvukovima ulice, radničkih slumova i nezadovoljnih članova obitelji. No kada napad iz svemira počne, glazba i zvuk postaju elementi bez kojih film ne bi bio zamisliv.

Koliko je puta Tom Cruise morao uzviknuti: »Slušaj!« - jer je bilo važnije čuti nego vidjeti izvanzemaljce! Teški, mašinski zvuk kao identifikacijska oznaka svemirskih istrebljivača povezala se s Williamsovim atonalitetnim kidanjem živaca. Sjećamo se Bliskih susreta treće vrste, gdje je nekoliko tonova bilo temelj upoznavanja i komunikacije dobroćudnih došljaka iz svemira (ni tih nekoliko tonova onda nije bilo obilježeno jasnim tonalitetnim funkcijama - kako očekivati da Williams sada postupi drukčije?). U Ratu svjetova velik se dio razaranja zbiva izvan vidnoga polja jer protagonisti se skrivaju, ali ih zvukovi upozoravaju na zbivanja. Cruise ušutkava Tima Robbinsa čim shvaća da su se izvanzemaljske mašine prestale glasati. A nisu slučajne ni pojave gluhog reportera i policajca koji od buke ništa ne čuje, jer su buka, zvuk i glazba neobično važni narativni elementi. Tomu se pridružuje činjenica da izvanzemaljci traže ljudske izbjeglice ponajprije osluškujući, a tek zatim otkrivajući. Slika je tek posljednje sredstvo identifikacije.

Violine i trube

John Williams podgrijavanju je atmosfere dodao glazbene začine, koji nerijetko postaju glavnim jelom. Snažan je primjer agresivno tjeranje puhača i udaraljki u sceni u kojoj Cruise ubija Robbinsa (gledatelj je ponovno lišen pogleda), dok djevojčica Rachel (iz čije perspektive osjećamo događaj) pjevuši pjesmicu. Uz nasilno nezaustavljivu glazbu (John Williams poznat je po tome da sklada nemoguće ili neizvedivo za limene puhače), gledatelj je svjestan i druge strahote: neprestane prisutnosti izvanzemaljaca koji bi svaki čas mogli (zbog ljudske buke) banuti u skrovište pod zemljom.

U drugoj sceni iznemogli Ray pjeva pjesmicu da uspava Rachel, a način na koji Williams izvlači gudačke dionice iz prizora ostavljajući prostor pjevanju jednako je vrijedan divljenja kao bilo koji drugi glazbeni postupak. Profinjeno je riješena i scena u kojoj Rachel u rijeci gleda ono što ne bi smjela vidjeti: jedno, a zatim cijelu masu mrtvih tijela zarobljenih u vodenom toku. Williams kreće s dvjema violinskim dionicama, ukršta ih nižući alteraciju za alteracijom, i vodi ih pozorno, izbjegavajući bilo kakvo ponavljanje koje bi moglo navesti na motivičko prepoznavanje. Scena je glazbeno izvanredno riješena, dvije obične violine penju se u ljudski mozak poput jeze koja postupno dovodi do svijesti strahotu viđenoga. A tko bi se tek sjetio da sličan događaj, post scriptum palog Boeinga 747, uglazbi disonantno polifonim trubama!

Sve su to fini postupci staroga lisca koji glazbu neupitno čvrsto veže uz Spielbergovu sliku. Napose u trenucima općega kaosa, panike i straha, gdje nema razlike između glazbe, zvukova i strave - gledatelj je primoran čvrsto se držati ne znajući s koje će ga strane udariti glazba i zvuk.

Nova glazbena osvajanja

Zanimljivo, Williams pritom ne staje na ljudsku stranu: ljudski su protagonisti ostavljeni na suhom, bez tema koje bi iz mase izdvojile pojedince. Ali partitura je poprskana izvanzemaljskim motivima, koji su poseban dodatak igri mačke i miša. Igra povremeno podsjeća na Ralje, gdje su gledateljski živci zatitrali svaki put kada se čula tema velike morske psine (a ne kada se morski pas pojavio na ekranu, što je Williamsu otvorilo veliki prostor za manipulaciju).

No za razliku od Ralja, u Ratu svjetova opasnost je neprestano (a ne povremeno) prisutna, i kosi sve živo (a ne samo neke neoprezne pojedince). Tako i Cruise/Ray biva uhvaćen u truplo izvanzemaljskog matičnog broda, što skladatelj ocrtava neočekivanim glazbenim iskorakom. On, koji tijekom filma doslovno bježi iz tonaliteta u ruke zvuka, u tom filmskom trenutku potvrđuje tonalitetni završetak klasičnim ponavljanjem običnoga toničkog akorda. U percepciju je uguran osjećaj za kraj, krajnost, završnost, dovršenost i konačnost. Da je na tom mjestu nepobjedivi Tom Cruise poginuo, gledatelji bi to prihvatili kao scenarističku nužnost.

Kao logičan nastavak partiture Specijalnog izvještaja (koja je bila jedan od prvih koraka Williamsova istraživanja filmskog atonaliteta), a djelomično i kao potvrda novih smjernica u koje je zašla završna epizoda Ratova zvijezda, Rat svjetova vuče u novom, ali nadasve zanimljivom glazbenom smjeru. Umjesto da zauzme poziciju umorna skladatelja koji pokušava tražiti nešto na terenu koji je već davno osvojio, Williams je okretno krenuo novim i drukčijim putovima bojeći Spielbergove filmove (i filmove drugih redatelja) vrhunskim glazbenim intelektualizmom. Rat svjetova intelektualna je partitura koja bi (još jedanput u Williamsovoj karijeri) mogla označiti zaokret u skladanju filmske glazbe. Ipak, nažalost, takva bi glazba zahtijevala veći glazbeni interes i obrazovanje od onih koje nam holivudska i neholivudska scena danas nude.

Irena Paulus