O luli, riječima i stvarima

O luli, riječima i stvarima

Unatoč slikarovoj skromnosti, Magritteove su slike i danas jednako zagonetne, a upravo nam njegov svijet barem nakratko omogućuje da okusimo dašak onoga što on naziva pravom egzistencijom

Još od Platonova shvaćanja umjetnosti kao imitacije (umjetnička djela samo su odsjaj ideje), kao i Aristotelove Poetike, prema kojoj je umjetnost (poezija, tragedija, komedija) (re)prezentacija onoga što već postoji, mimesis zauzima nezaobilaznu i temeljnu poziciju estetike. Nastavljajući dekonstrukciju započetu svojom De la grammatologie, Jacques Derrida u iznimno utjecajnom eseju pod naslovom La Double Séance, umetanjem izvatka iz Mallarméove knjige Mimique u Platonov dijalog Fileb, upravo koncept oponašanja prokazuje kao ideju neodvojivu od tradicionalne metafizike prisutnosti, koja, kao i u odnosu između pisma i govora, i u slikarstvu (i drugim umjetnostima) misao uzdiže na račun prikazanog, označeno na račun označitelja. Anticipirajući upravo dekonstrukciju u Derridaovu smislu, genijalni belgijski slikar René Magritte poznatom realističkom slikom lule ispod koje stoji natpis »Ovo nije lula« u pitanje je - sredstvima umjetnosti koja je prema velikim filozofima tek mimetička - doveo svetu kravu estetike: mimesis. »Jasno je; naslikana lula nije lula. Možda zvuči simplificistički, ali to je pravi šok za ljude... koji ne razmišljaju« - izjavio je Magritte za tu sliku.

No njegova nas izjava može navesti na pogrešan put i implicirati da slikar želi osvijestiti upravo načelo mimeze. Ono što je Magritte - i drugim slikama, poput Ključa snova, po kojoj je i nazvana prva velika retrospektiva njegovih djela u Austriji i koja se igra odnosom riječi i slike (ispod slike konja piše »vrata«, ispod sata »vjetar«...) - želio dovesti u pitanje nije samo naša percepcija zbilje, nego i zbilja sama. Prepiska između Michela Foucaulta i Magrittea - koja je nastala upravo na Magritteov poticaj (kada je Magritte Foucaultu nakon što mu je objavljena knjiga Riječi i stvari poslao pismo sa slikom svoje lule) - na vidjelo, osim uvida o međusobnom poništavanju slike (prikazane lule) i jezika (»ovo nije lula«), donosi i novo koncipiranu estetiku, koja, unatoč Derridaovoj kritici Foucaulta, kao temeljno načelo slijedi dekonstrukciju metafizike prisutnosti. Ona se možda najbolje ocrtava u karikaturi koja prikazuje Magrittea sa slikom lule ispod koje piše »ovo nije lula« i njegova prijatelja s cijevi ispod koje stoji natpis »a nije ni ovo« (pipe u engleskom jeziku označava ujedno i lulu i cijev, pa se radi o još jednom, neprevodivom nivou šale). Premda se može shvatiti kao lucidna šala iz pera samoga Platona (kao i naslikana lula i »prava« je cijev odnosno lula samo kopija ideje cijevi/lule, a upravo je stoga umjetnost tek kopija kopije), ona se mora shvatiti upravo kao prokazivanje (tog) mita o transcendentalnom označenom, nekom entitetu koji bi mogao funkcionirati onkraj carstva znakova, koji bi bio neovisan o derridaovskom sustavu razlika i lakanovskom »lancu označitelja«. Na koji način Magritte u pitanje dovodi našu percepciju stvarnosti paradigmatski je primjer slika Carstvo svjetala iz 1954. godine, na kojoj se do krajnosti relativizira odnos svjetla i mraka, dana i noći: na vrhu se slike nalazi nebo s bijelim oblacima, dok na donjoj polovici (posve neočekivano) vidimo kuću i drvo u mraku ispred kojih noćna svjetiljka (pomalo mistično) tvori odsjaj na površini rijeke. Odnos s mističnim, kao i nesvjesnim (slika kao Ključ snova u smislu dopune Freudove tvrdnje da su snovi kraljevski put ka nesvjesnom), Magritteu se često pripisivao (a i dalje se pripisuje) kao plod utjecaja belgijskih (Nougé) i francuskih, ili u Francuskoj obitavajućih nadrealista (Breton, Ernst, Miró), dodirnih točaka s futurizmom i dadom. Unatoč tomu, ograničiti njegov opus, kao i intenciju, na predznak nadrealizma značilo bi iznevjeriti njegovo slikarstvo. Sam se Magritte gnušao kad su mu priljepljivali etikete da je nadrealist ili kubist, a kad su ga prozvali ocem pop-arta izjavio je da je pop samo primjena dobre stare dade iz pedesetih godina.

OBJEKTIVAN I CJELOVIT POSTAV

Ono što je bečki Kunstforum, s više od sedamdeset najznačajnijih djela sakupljenih po svjetskim muzejima i privatnim zbirkama (među kojima nedostaju tek La condition humaine i neka druga remek-djela koja je svakako trebalo uključiti), uspio izbjeći jest upravo takvo etiketiranje, prikazujući gotovo cjelovit Magritteov opus bez pompoznih objašnjenja i sugestija. Unatoč njegovoj skromnosti, Magritteove su slike i danas jednako zagonetne, a upravo nam njegov svijet barem nakratko omogućuje da okusimo dašak onoga što on naziva pravom egzistencijom. (Kad bismo se samo - poput junaka filma Ja ću budan sanjati, koji doslovce uranja u realnost platna, istovremeno brišući granice te realnosti, kao i one naše - mogli premjestiti u Magritteov svijet i zaživjeti u njemu!)

Srećko Horvat