Nos za dobru predstavu

Nos za dobru predstavu

Sezona 2004/2005. svjedoči o tome da dobro osmišljenom politikom repertoara te kvalitetnim ljudima osječki HNK može mnogo bolje

Dok je nekoliko prijašnjih sezona dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku bilježio rasipanje glumačke ekipe, točnije prelazak glumaca mahom u zagrebačka kazališta, ove godine postav je osnažen, i to na dva načina.

S jedne strane, stalan su angažman dobili Ivan Glowatzki i Nikša Butijer, a s druge u gotovo svim predstavama zabilježena su redateljska i/ili glumačka gostovanja više ili manje poznatih kazališnih imena (među ostalima Nikše Krušelja, Krešimira Mikića, Darka Milasa, Olge Pakalović, Zlatka Svibena, Renea Maurina) pa čak i studenata novoosnovanog studija glume i lutkarstva u Osijeku. Tim su potezima osječke kazališne daske bitno osvježene, a svakako osvježuje i pristup repertoaru novoizabrana ravnatelja drame, ujedno redatelja jedne od četiriju premijera, Damira Munitića. Munitić je, naime, stavljanjem na repertoar klasičnih komada kao što su Macbeth Williama Shakespearea i Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda, koja već predlošcima jamče svojevrstan uspjeh, te djela čije uprizorenje iziskuje više hrabrosti, kao što su Naranča u oblacima mlade spisateljice Ivane Sajko i Vodene koke Stanisłava Ignacyja Witkiewicza, pokazao da (nešto osnažen) osječki ansambl može dati i bolje predstave negoli one temeljene na plitkom i lascivnom humoru, kakve su uglavnom zastupljene prethodnih sezona. Zadovoljstvo je tim veće što se, općenito gledano, kvaliteta izvedbe od prve u sezoni do one posljednje vidno povećala.

Slab početak

Evo o čemu je riječ: potkraj listopada 2004. sezona je otvorena Macbethom Williama Shakespearea u režiji Lea Katunarića. Već je prošlogodišnjim postavljanjem Idiota F. M. Dostojevskog Katunarić pokazao da je sklon napraviti bitan odmak od izvornog predloška, što se manifestira sažimanjem komada te uvođenjem elemenata nadrealnoga. Te osobine još su više naglašene u Macbethu. Ipak, ambiciozna zadaća prikaza novog, osuvremenjenog čitanja tog iznimno složena dramskog štiva, bez obzira što početak obećava, uglavnom nije ispunio očekivanja. Pomak nabolje može se uočiti već u sljedećoj predstavi, Naranči u oblacima u režiji Franke Perković, premijerno izvedenoj početkom prosinca 2004. Velika pitanja kao što su smrt, bog, ljubav, žudnja, sjećanja, koja se u drami postavljaju, ironična su, autorica je napravila odmak. No, problem je u tome što se u finijim slojevima drame, u kojima ironija nije naglašena, sama izvedba opasno naginje nad ponor patetike. Karakteristično za Naranču jest što postav u cjelini, od autorice, preko redateljice, dramaturginje, scenografa i inih, čine mladi ljudi, nove (kazališne) snage.

Potkraj veljače 2005. hrvatskom praizvedbom Vodene koke, sferične tragedije obilježen je rođendan u nas slabo poznata poljskog književnika Stanislava Ignucyja Witkiewicza, u Munitićevoj režiji, čime je upozoreno i na vjerojatno najvažniji poljski dramski opus međuratnoga razdoblja. Katastrofični Witkiewiczev pogled podebljan je videoprojekcijama i parodiranim songovima, a groteska i apsurd naglašene su i scenografskim i kostimografskim rješenjima. Zanimljivo djelo, postavljeno na zanimljiv način, pa Vodena koka ulazi u sam vrh ostvarenja osječkoga HNK u novije vrijeme.

Hit na kraju

Najavljena kao svojevrstan hit sezone, izvedba Rostandova Cyranoa de Bergeraca u režiji Zlatka Svibena, konačno, status je hita i zaslužila. Osim izvrsne profesionalne postave i svježe glumačke krvi, svaki scenografski, kostimografski, glazbeni ili scenski detalj doima se kao rezultat pomno razrađena plana, što na kraju rezultira time da je osječka kazališna publika dobila zaokruženu predstavu visoke kvalitete, glazbeno i vizualno vrlo dopadljivu, lepršavu i zaigranu.

U ovom sažetku sezone mjesto svakako zaslužuje i, nažalost, tek jedna premijera Komorne scene. Riječ je o Desdemoni, priči o rupčiću Pulitzerom nagrađene dramatičarke Paule Vogel, a dramu je postavio gostujući redatelj iz Slovenije Rene Maurin. Desdemona je zabavna i ponajprije provokativna drama, za koju je šteta što je postavljena u prilično neprimjerenu prostoru foajea HNK.

Za razliku od izvedbi ostvarenih u nekoliko proteklih sezona, koje su obilježene komedijama temeljenim na plitku, psovalačkom humoru i na otrcanim, do krajnjih granica eksploatiranim gestama, sezona 2004/2005. svjedoči o tome da dobro osmišljenom politikom repertoara te kvalitetnim ljudima osječki HNK može mnogo bolje.Kristina Peternai