(N)i slavlja, (n)i oluje

(N)i slavlja, (n)i oluje

Na mjestu gdje se u onkraju stvarnoga i izmaštanoga život sastaje sa smrću nastaje vokal od čipkaste mreže najrazličitijega fona, a hrvatsko srednjovjekovlje kao zalutala paučina Zagrebačkoga baroknoga festivala stilski će stranome tkivu pojačati krvotok beskrajnim bojama od ljetnoga slavlja i oluje porođene duge

I dok se, primjerice, zadarski Sv. Donat već dugo ne druži s okusom, bojom i mirisima rane glazbene prakse, mitleuropski Zagreb s austrougarskim ostacima kao znakovima pozitivno pokupljena vremena uljuđene građanske inicijative baš je nakanio postati središnjicom barokne, ali i srednjovjekovne riječi s referencijama i na doba ars nova i pripadajuće galerije dičnih joj skladateljskih imena. Poneseni tako uspjehom prvog izdanja Zagrebačkoga baroknoga festivala, vrijedni djelatnici Koncertne direkcije i za novo su ljetno sajmište s Gornjega grada i susjednoga Kaptola odabrali duž jadranske festivalske obale gotovo listom napušten oblik specijalizirane glazbene razglednice. Je li pak barokna odrednica iz sama naslova manifestacije strogoća koju ne treba strogo trenirati te se stoga može proširivati i s pomacima u stilu unatrag, pitanja su analize unaprijed, a po isteku petnaestoga kruga drugoga po redu elastično određena zagrebačkoga festivala.

Zaleđeni smiješak

Bilo kako bilo, sam je početak s redovitom ranosrpanjskom prijetnjom olujnoga neba protekao u pobožnu miru muziciranja belgijskoga ansambla Ausonia, a sa suvišnim preludijem koncepcijski nejasna skeča bečkoga komičarskoga dvojca u zapravo naivnu pokušaju uveseljavanja nazočnih u Atriju Klovićevih dvora. I usprkos Fe^ tes et orages kao nadnaslovu izvučenu iz dijelova Rameauove scenske zadužbine, ni slavlja, ni oluje u povijesno jako (od nategnutoga) napetoj, a kažu i organološki osviještenoj izvedbi belgijskoga vokalno-instrumentalnoga ansambla, što su ga na putovanju u glazbenu (baroknu) prošlost utemeljili čembalist Frederick Haas te Mira Glodeanu, sviračica violine rekonstruirane, po francuskom originalu iz 17. stoljeća. Bez strasti listajući za dvor Luja XIV. i po skladateljstvu mu pripadajućega po krvi Talijana, a po ukupnome djelovanju naj-Francuza Lullyja, tako znakovite krikove barokna svjetovnjaštva, belgijski su ausonci smrtno ozbiljno i sa zaleđenim smiješkom brodili mogućim usporednicama u francuskoj glazbi kao programskoj partnerici cijeloga zagrebačkoga festivala.

A na jednoj je strani i tada i sada stajao ceremonijalno plesni Jean (Giovanni) Baptiste (Battista) Lully (Lulli), a na drugoj kao izravni odgovor i logična negacija dotadašnjega glazbenog apsolutizma Jean Philippe Rameau sa svojom opernom scenom mnogo uređenijih i usavršenijih instrumentalno-orkestralnih boja. I baš je taj okvir bujne kićenosti u umjetnosti s komparativnim pogledom na francusko društvo 17. i prve polovice 18. stoljeća mogao postati idealom nearheološkog, nemuzeološkog, a praktično živa i vrckasta muziciranja s nesedlanim slavljima i olujama u tamburinskoj, arioznoj i šakonskoj šahovnici s platna dvojice vrlih majstora od glazbe. Ausonia je, međutim, odabrala drukčiji put bez potresa i s paleografskom preciznošću skidanja crnih znakova, iza kojih će, kad se čuju i kad zazvone bez vibrata i con non legato, a bez teorije u baroknoj praksi tako omiljenih afekata, ostati kancelarijski red suzdržanosti i hladnoće. Ne provocirajući, dakle, jedna sopranistica (Aurore Bucher) i jedan povremeni tenor što svira i violu (Vincent Lesage), zajedno su s instrumentalnom kapelom od kopirano barokne poprečne flaute i oboe do standardna violončela i kontrabasa, a bez najavljena, bolešću spriječena vokalista, basa Achtena, mirno i blago ravno (a onda i dosadno) predstavili neki novoeuropski (možda briselski) ustroj slavlja i oluja na činovnički, svakako nefrancuski način.

Fantastična priča o vitezu

I slavlja i oluje zato su na svoj (i) mističan način u a cappella pjevu opora (i) sekundnoga udvajanja ženskih glasova, do ekstatične uzbuđenosti Bogu na oltar prinijele članice francuskog ansambla s jakim hrvatskim izvorom imena Dialogos. U ponovnu obraćanju vlastitu rodu iz kojega je i krenula stazom strastvena oživljavanja glagoljske tradicije dalmatinskih i istarskih srednjovjekovnih kantora, zadarska pjevačica, govornica te doktorica muzikologije i predavačica na pariškoj Sorboni, Katarina Livljanić, još je jednom kao prvi put u udruzi s međunarodnim postavom svoga ansambla (5. srpnja, zagrebačka katedrala), ispričala fantastičnu priču o vizijama viteza Tondala. Na mjestu gdje se u onkraju stvarnoga i izmaštanoga život sastaje sa smrću nastaje vokal od čipkaste mreže najrazličitijega fona, a hrvatsko srednjovjekovlje kao zalutala paučina Zagrebačkoga baroknoga festivala stilski će stranome tkivu pojačati krvotok beskrajnim bojama od ljetnoga slavlja i oluje porođene duge.

I čini se da se ženskom pismu pišu dobri dani podno halja agramerskoga baroknoga ruha. I ništa više nije kao prije, a nakon gostovanja visoko cijenjena Le Parlement de Musique (8. srpnja, Crkva sv. Katarine), i barem u nas apsolutna neznanica od kantatne i sonatne proizvodnje madame od tajnih versajskih prolaza Elisabeth Jacquet de la Guerre, postade dijelom općega dobra za olujnoga glazbena slavlja. Hrabro se, eto, nametnula ta žena zanimljiva života svijetu muške dominacije, a prijateljski glas (i) s jednom od Lujevih priležnica svakako je uz prirođenu žensku intuiciju brže i lakše otvarao njezinu spolu tada uglavnom zatvorena vrata. I rodilo se malo čudo od nježne ženske kajde, kojemu će Le Parlement de Musique kao fleksibilna i ovisno o temi i programu fluktuirajuća barokna skupina pod umjetničkim vodstvom pjevača, orguljaša, čembalista i dirigenta Martina Gestera priskrbiti sofisticiranost najviše reprodukcijske ozbiljnosti i respektabilnosti.

Sjajni Red Priest

Prasak nad praskom, sa svim dodatnim pitanjima i upitnicima na kojima se hrane arhivski čistunci, izazvao je, pak, Red Priest (11. srpnja, Crkva sv. Katarine), engleski barokni kvartet iz vrtloga noćne more u Veneciji, a u žarkim odsjajima riđega svećenika Vivaldija po kojemu su i naslovili svoju suvremenu glazbeničku re-misiju. I još jednom i barem za autora »Vijenčeve« kolumne, ništa više od sterilna zakonika non vibrato baroka, a samo naprijed i Joshua Bell i Adamsovi blokflautistički, violinistički, čelistički i čembalistički redpristovci kao vragu iz torbe pobjegli svjedoci fantazmagoričnih fantazija u sveprisutnu baroknome duhu i ocu i sinu. Od Purcella do Ortiza i Bacha, od van Eycka i Tartinija do Glucka, Leclaira i dakako Vivaldija, duboko je more oceana svih godišnjih doba, gdje Nightmare in Venice kao poveznica europskih meridijana i paralela uvijek jamči i slavlja i oluje o neštedljivu trošku sjajna kvarteta Red Priest.Branko Magdić