Neprekinuta spirala nasilja

Neprekinuta spirala nasilja

Jagoš Marković Elektru je postavio kao obrednu igru, jednostavnu u glumačkom izrazu, kostimu i scenografiji, praćenu sugestivnom glazbom sličnih tradicijsko-mističnih karakteristika

Stalno vraćanje istog, sintagma koju su nažalost mnogi rabili kako bi opisali burnu povijest bureta baruta ili, svakodnevnije rečeno, ovih prostora, sa zakašnjenjem pronalazi i svoj izraz u drami, no još je zanimljivije koliko se rijetko pronalazi i na samim kazališnim daskama. U proteklih se petnaestak godina činilo čak da produkcijski zahtjevnija filmska umjetnost spremnije i brže odgovara na zbilju od kazališta, barem onoga vidljivijeg, dakle, na spomenutim tim prostorima nažalost institucionalnog. Bilo kako bilo, refleksija na tragične devedesete nije još prošla, iako je svakodnevni život opovrgava sa svih strana, i u pokušaju relevantna podvlačenja crte prije konačnoga povijesnog zbroja, kao i u samu pokušaju fiksiranja, historiografskom maksimom opisanog, onoga što se zaista zbilo. Digresija o našim ljudima i krajevima uvjetovana je gostovanjem Elektre Danila Kiša u produkciji BELEF-a ili Beogradskoga ljetnog festivala i režiji hrvatskoj publici već dobro poznata Jagoša Markovića na ovogodišnjem, šestom izdanju Međunarodnog festivala komornog teatra Zlatni lav u Umagu.

Sama s odlukom

Elektra je jedna od bolje čuvanih tajni Danila Kiša, književnika uz kojega, kao uz rijetko koga, odrednica kultni može stajati bez uobičajenih estetičkih ili svjetonazornih ograničenja. Sam je autor definirao, u njegovu opusu za oponente svih boja uvijek problematično, pitanje autorstva vlastite obrade Euripida, kao slobodno asociranje nad jednim dramskim tekstom. Nastanak još jedne u nizu obrada mita o kćerki osvetnici datira s kraja šezdesetih, i završava razdoblje u kojem se Kiš izravno bavio kazalištem kao dramaturg čuvenoga beogradskog Ateljea 212. S povjerenim zadatkom prilagodbe, ili uvjetno rečeno prijevoda postojećega prijevoda Kolomana Raca, podosta teško prohodna za kazališnu praksu koja teži suvremenosti i za uho publike nesviknute klasičnom metru, Kiš je, kaže legenda potkrijepljena svjedocima, u iznimno kratku roku na temelju Euripida napisao vlastiti komad, skinuvši s arhetipa antičko ruho i zamijenivši ga suvremenijim podtekstom. Umjesto rastrzanosti između volje bogova i ljudi, ovdje su Elektra i Orest gotovo sami sa svojom odlukom za ubojstvo majke i njezina ljubavnika, pri čemu je izgubljenom pa nađenom bratu bitno lakše utoliko što u rodnoj raspodjeli krvavoga čina on ipak ne mora pustiti krv svoje krvi. U odnosu na izvornik pomaknuta perspektiva u Kiša donosi i nekoliko čvrstih moralnih uporišta: s jedne je strane Zidar, ili seljak, čovjek nižega roda za kojega su Elektru udali protiv njezine volje, a koji zbog poštenja, a ne samo straha od osvete, nju ne tretira u potpunosti kao svoju, a s druge strane Strofije, starac čija uloga nije samo sudbonosno prepoznavanje Oresta nakon dugogodišnjeg izgnanstva nego i pravorijek, koji Elektra ipak ne posluša. Gotovo doslovno balansiranje na oštrici noža, ili sjekire, brata i sestre koji su u planiranju ubojstva zajedno sve dok se opsesivna zakletva Elektre ne pokaže prevelikim teretom za Oresta, tako dobivaju novo značenje, koje podcrtava režijska koncepcija dugim i jakim, iznimno teatraliziranim slikama sklona Jagoša Markovića.

Kako je predstava mišljena ambijentalno, jer od prošlogodišnje premijere igra na Kalemegdanskoj tvrđavi, umaška izvedba morala je pronaći prostore oko kazališne dvorane kako bi pronašla barem približnu vjernost samoj sebi. Ambijentalnost ima i dramaturško opravdanje jer ovdje prije ulaska u kazališnu dvoranu publika susreće prolog koji opominje i vapi za prestankom prolijevanja krvi. Spojen s posljednjim prizorom predstave, u kojem Elektra bez riječi pokazuje krvave ruke nakon ubojstva majke i izvršenja zakletve koja za nju ipak nije bila preteška kao za njezina brata, pokazuje najbolje otklon od izvornika. Umjesto izvanjske volje, bila ona od bogova ili od ljudi, Elektra se ovdje susreće sa samom sobom i vlastitom odlukom s kojom sudbina ima manje zajedničkog od volje za praštanjem, pogotovo nakon dijaloga s majkom koja otkriva i pretpovijest svojih grijeha. Retorika i performativnost volje za smrću, točnije gotovo kulture smrti, u kojoj Kiš nije slučajno prepoznao i folklorne elemente rodnoga crnogorskog, a može se slobodno dodati i dobra dijela mediteranskog i balkanskog okruženja, tako i u Elektri na kraju pobjeđuju, dok Klitemnestrin zagovor života ostaje neuslišan.

Tradicijsko i mistično

Jagoš Marković Elektru je postavio kao obrednu igru, jednostavnu u glumačkom izrazu, kostimu i scenografiji, praćenu sugestivnom glazbom sličnih tradicijsko-mističnih karakteristika. Minimalna pokreta, koji se iz dominantne statičnosti lica u ključnim trenucima pretvara u pokret koji je zapravo ponovno tek facijalni ili tjelesni grč, predstava je fokusirana na radikalnu ekspresiju s kojom se nije lako nositi bez prekida. Ključne uloge Elektre i Klitemnestre odigrale su maestralno Vanja Milačić i Đurđija Cvetić, prva slijedeći ritualni redateljski naputak, a druga mirno i odlučno čekajući izvršenje davno donesene presude. Pored Stefana Kapičića kao Oresta, i Aleksandra Srećkovića kao Zidara, ključnu ulogu predstavi je dao i Rade Marković.

Iako festivalska produkcija, što odgovara redatelju velikih scenskih slika, kakve je domaća publika mogla vidjeti u Držićevu Skupu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, te kasnije i u riječkim produkcijama Filumene Marturano i Galeba, Elektra je ipak primarno osobna drama jedne osobe, suočene s vlastitom odlukom i zarobljene u njoj. Kao apel za kidanje spirale nasilja, Kišova obrada Euripida aktualnija je danas nego u doba kad je napisana, pa nije ni čudno da je upravo prošle godine osim u Beogradu izvedena i u Sarajevu. Zagreb kazališno otkrivanje Danila Kiša tek očekuje, unatoč prvom koraku koji je već učinio Montažstroj s poetički potpuno drukčijom Enciklopedijom mrtvih.Igor Ružić