NASUKANI BROD I ČAMCI ZA SPAŠAVANJE

NASUKANI BROD I ČAMCI ZA SPAŠAVANJE

Svaki odabrani pravac u vjetar napinje jedrilje lađi. Ali ne podići jedra, odreći se vlastite plovnosti, to znači biti otplavljen u plićake

Kad je putnicima na glavnom splitskom kazališnom plovilu, onom što nosi ponosno ime HNK Split, već postalo očito da njihov brod opasno luta plićacima na svojoj redovitoj ruti sezone 2004/2005. upomoć su im priskočila dva čamca za spašavanje na koja se sretno prekrcaše ostavivši nasukanu grdosiju da popravi svoj kompas i pripremi se da sljedeće sezone zaplovi dubinama primjerenim njegovu gazu.

Pa iako ćemo o tom brodu bez ugođene busole morati (opet, kao sažetak te nesretne plovidbe) kazati još koju riječ, najprije ćemo o onome što je redovitim posjetiteljima splitskih kazališnih događanja odagnalo strah od pomisli da im je grad napustila božica Talija. To su dvije predstave (ona dva spasilačka čamca) za koja im misli ostadoše vezane još i sada, kad je sve prošlo.

Dva vrhunca

Prva je predstava koja izaziva smiješak ugodna prisjećanja Drugi libar Marka Uvodića Splićanina u dramatizaciji, režiji i scenografiji Gorana Golovka i izvedbi Gradskoga kazališta mladih Split. Golovko je u svom trostrukom zadatku, shvaćajući svoje vrijeme i ne htijući pleonastički izazivati već viđena rješenja i atmosferu koja na primarnoj razini nudi realistički diskurs Marka Uvodića, posegnuo u preispitivanje teatarskih mogućnosti Uvodićeve proze. Tako je igrom i, što je najbitnije, suigrom glumca sa scenskim rekvizitima i scenografskim polivalentnim elementima uspio dočarati sastojke komičnoga mehanizma što izvire iz životnih konvencija staroga Splita. Pritom je najveći i, teatrološki gledajući, važan doseg Golovko postigao dosljednom uspostavom svojevrsna pantomimičkog komentara od strane glumaca-rekvizita one situacije koja slijedi od trenutka u kojem taj rekvizit ili scenografski element stavljaju u funkciju čimbenika sadržaja radnje. Mnoge od tih scena bile su do te mjere izvrsne i pune šarma da je upravo nužno istaknuti njihovu glavnu sudionicu, mladu Antoniju Jukić, uz vrlo dobar splitskoglumački mot koji su uvjerljivo nosili Vladimir Davidović, Magda Matošić, Franko Strmotić, Jolanda Tudor, Jasmina Žiljak, Filip Radoš, Nada Prodan i ostali sudionici ove predstave.

Drugi spasilački čamac u koji smo se sretno ukrcali bježeći s nasukanoga broda bila je predstava Lepeza mladosti Jasena Boka u izvedbi Gradskoga kazališta lutaka Split. Djelo, prema japanskoj narodnoj priči, govori o ljubavi koja pobjeđuje sve zapreke i upućuje na življenje u skladu sa samim sobom. Njegova kazališna vrijednost otvorila je prostor redatelju Jošku Juvančiću da u suradnji s kreatoricom lutaka, kostima i scene Vesnom Balabanić, skladateljem Mirkom Krstičevićem, koreografkinjom Majom Đurinović, majstorom rasvjete Duškom Štekovićem i vrlo dobrim animatorima lutaka ostvari predstavu koju smo već zabilježili kao čarolijski kazališni domet.

Jedrenje bez jedara

A sada ćemo morati koju riječ i o razlozima zbog kojih se dramska sezona HNK nasukala na plićacima. Spomenuta metafora o pokvarenom kompasu čini nam se dosta sretnom jer ispravan kompas, nasuprot neispravna, istodobno otkriva i točan smjer pogleda i njegovu suprotnost, navodi nas da kročimo željenim smjerom. I stoga nam je teško vjerovati da je subvencionirano nacionalno glumište, HNK Split, baš željelo za sam svečani početak prošle dramske sezone uprizoriti zbirku uličnih tekućih viceva bez dramaturške poveznice u cjelovečernju cjelinu kao što je to bio slučaj s rukopisom Jo ča je život lip Arijane Čulina. Radije, dakle, vjerujemo da se s magnetskom spravicom dogodilo nešto neočekivano te da je dramski kazališni brod umjesto na otvoreno more okrenuo prema plićaku.

A našavši se u njemu, odmah mu se, već onako nasukanu, dogodilo i ono očekivano: nova zapovijed da sretno zaplovi dubinama Gogoljeva Revizora ostala je samo zapovijed zbog čije realizacije ulijenjenoj posadi više nije bilo moguće odsukati nasukano plovilo. I tako je izgovoren i vizualiziran veliki tekst pod redateljskim vodstvom Matjaža Latina bez ikakva zarona u gogoljevštinu satkanu od stvarnog, fantastičnog i grotesknog.

Treće što je Drama HNK Split predstavila publici bio je komad Cvijeće od papira Egona Wolffa u režiji Ivan Plazibata. No, postupci su se likova nažalost pokazali dramski upitnim, nepriličnim za iskaz dramskoga smisla od opće pozornosti, tek, možda, kao skica za demonstraciju pojedinoga psihijatrijskog slučaja, pa je tako i najava o socijalnoj dimenziji komada koja, tobože, komunicira s našim interesima ostala nasukana na onoj nama već znanoj pličini.

Nažalost, ni posljednji izvedeni komad prošle sezone, Libertinac Emanuela Schmitta u režiji Tomislava Pavkovića, sa svojim filozofijskim pregnućima, nije zašao u dublje vode. Štoviše, Diderotovo (glavni lik komada) relativiziranje moralnih zasada i svođenje etičnosti nekog postupka pod utilitaristička mjerila nije se pokazalo baš najsretnijom potporom nadi u pouzdanije življenje u ovom vremenu u kojem se s toliko razloga i zabrinutosti govori o eroziji morala. No kazalištarnu vrijednost, odnosno upitnost, ove predstave ne trebamo ocjenjivati samo po prihvatljivosti ili neprihvatljivosti autorova cinizma, nego ponajprije po njezinu nastojanju da u svakom trenutku otkrije laž nekog lika. A to pravilo odveć otkriva, tako da, uza svu svoju vizualnu estetiziranost (scenograf Ozren Bakotić, kostimografkinja Doris Kristić) staromodno izbijala gledatelju mogućnost da se aktivnim intelektualnim sudioništvom dovija o rafinmanu vremena koje je samo sebi zadalo laž kao životno načelo.

I da zaključimo na tragu početne metafore: prema dijagramu ruže vjetrova može se krenuti u različitim pravcima. I svaki odabrani pravac u vjetar napinje jedrilje lađi. Ali ne podići jedra, odreći se vlastite plovnosti, to znači biti otplavljen u plićake.

Vlatko Perković