Mali, važni pomaci

Mali, važni pomaci

Je li dobro da ima toliko manjih projekata ili je to rasipanje energije i novca, trebaju li svi plesači s vremenom i prilikom početi koreografirati, ili je postavljanje vlastite sekvence i pokreta po uputama i pod vodstvom nekog autora ipak područje interpretacije, osjetljiva su pitanja koja se postavljaju i provlače na različitim razinama i na koja nije jednostavno odgovoriti

Suvremeni ples ima u Zagrebu duboke korijene, i mnogo manje kasni za europskim tokovima od klasičnoga baleta, koji je relativno kasno zaživio na ovom području. Iako povijest seže još u rane tridesete, neprekidnih pedeset godina djelovanja Škole suvremenoga plesa Ane Maletić nezaobilazna su stavka u sagledavanju razvoja hrvatske plesne scene. Obljetnica koja je početkom lipnja dolično obilježena u HNK okupila je velik broj bivših učenica i pokazala koliko je i na koje sve načine Škola, kao zapravo jedina državna isključivo plesna ustanova, posredno prisutna u životu i razvoju plesne struke.

Protekla sezona nije donijela velike pomake u smislu prostora, ključnoga problema plesne scene, koji se najviše ogleda u nemogućnosti igranja repriza, odnosno održavanju predstava koje su se, recimo odmah, dogodile u impresivnoj i količini i kvaliteti.

Malen, ali ipak važan pomak, dogodio se otvaranjem Trešnjevačke plesne scene (TREPS), koja se, osim što okuplja plesne skupine i radi na usavršavanju njihovih voditelja, otvorila i profesionalnim projektima kao moguće rješenje u kroničnom nedostatku prostora za rad.

Povijesni događaj sezone, koji se mora zabilježiti, jest ulazak suvremenoga plesa u protokol Nagrade hrvatskog glumišta. Iako je struka bila prilično zgranuta privatnim načinom i vrlo upitnim kriterijima, na koji je to ovaj, prvi, put riješila Udruga samostalnih i drugih profesionalnih plesnih umjetnika Hrvatske, odnosno njezin, samo još po inerciji, predsjednik, svečani se ulazak desio, i to je važna činjenica, i pomak u kulturnoj i društvenoj recepciji plesa. Kao što sam već napomenula, sezona je bila vrlo bogata vrlo raznolikim događanjima: premijere je izveo Puls (THC-positive K. Đurđević), Ansambl apsolutnog pokreta (Neka tajna veza S. Sliva), Zadarski plesni ansambl (Kenges S. Petrovski), Trafik (Beaufortova ljestvica M. Lupi), Studio za suvremeni ples (Posvećenje proljeća M. Fariča, Vizije A. Jurić / Solo za osam Z. Kvesića i Žena koja puno priča M. Preis), Bad co. (Fleshdance N. Bujas Pristaš i Brisane poruke S.G. Pristaša), Histeria nova (Sjena Marije Ščekić), Liberdance (Nema boljeg biznisa od show businessa ili Neue kroatische Kunst R. Pavlića), Plesni solisti (Igra staklenih perli J. Neufeld Imrović), Tala (Muškarci u suknjama, a žene - isto!? T. Curić i L. Lipovac), Llinkt! (Nježna gimnastika K. Šimunić), Zagrebački plesni ansambl (Chronostasis S. Abramović), Atelier Chorégraphique (Eric! A Satie! M. Boldina), Burka (Rijetka pojava očekivanog Nede Marović Turković), Marmot (Euro vizija I. Omerzo), nadam se da nisam nikog zaboravila…Onda su tu i mlađi autori kao Lazić (Border-lines) i Marchig (Kardioadapter), i EkS-scena koja je pokrenula Večeri autorskih radova i performansa (WARP), kao otvorenu priliku za nova imena. Ili koautorska grupa od tri plesačice Marija Kovača, koja je nakon odlična i nagrađivana Jutra napravila Ptice (po motivima Ivšićeve drame Daha).

Bez obzira što su neki projekti uspjeliji; što su neke produkcije komorne, istraživačke, za razliku od većih ansambl-predstava; a neke opet žanrovski rubne, pa je u terminu plesni teatar katkad naglašeniji prvi, a katkada drugi dio sintagme, očito je da postoji aktivna scena, da se radi, traži i pronalazi način za djelovanje i preživljavanje. Predstave su bez zahtjevnije scenografije, jer se ona nema gdje pospremiti i čuvati, a plesačko, izvođačko tijelo sve je izloženije, bliže publici, ali i hrabrije, možda - samosvjesnije.

S druge strane, da li je dobro da ima toliko manjih projekata ili je to rasipanje energije i novca, trebaju li svi plesači s vremenom i prilikom početi koreografirati, ili je traženje vlastite sekvence i pokreta po uputama i pod vodstvom nekog autora ipak područje interpretacije, delikatna su pitanja koja se postavljaju i provlače na različitim razinama. O tome se zapravo uopće ne može govoriti dok se svi snalaze prema svojim mogućnostima i pruženim prilikama, a ne postoji jasna kulturna politika, ni prava ideja, ni mjesto, da se ponovno vratim na početak, gdje bi se godišnja plesna produkcija pripremala i gradila planski, a onda i održavala na životu, odnosno Sceni.Maja Đurinović