“Kretanja”, časopis za plesnu umjetnost, br. 3-4, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2005.

“Kretanja”, časopis za plesnu umjetnost, br. 3-4, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2005.

Iako je u Hrvatskoj kazališnih časopisa zapravo iznenađujuće mnogo njihova puna vidljivost rijetka je pojava, osim kad treba statistički potkusuriti pogled u bolju i kulturniju budućnost. Realnost ipak govori da i kazališne časopise, kao i kazalište samo, muči bolja prošlost. Ipak, s plesnom je nešto drukčije, jer je i ples u nas, nažalost i na sreću - nešto drukčije. »Kretanja«, nesustavno podupiru časopis koji prati plesnu umjetnost ekvilibrirajući između otvaranja teorijskih vidika i dokumentiranja prakse, u trećem se svesku dvobroja 3-4 posvetio, osim aktualnostima domaće scene i pripadajućih festivalskih događanja, dvjema velikim temama. S jedne je strane hip-hop kultura, koje je ples samo dio, iako konstitutivni, performativno najatraktivniji i institucionalno najbliži prihvaćanju, a s druge plesna dramaturgija i dramaturgija u plesu.

Od ulice do dvorana

Umjesto tematskoga vezanja uz Tjedan suvremenoga plesa, što bi se moglo očekivati, ovogodišnja su »Kretanja« objavljena u jeku Eurokaza, iz razloga barem djelomične tematske vezanosti. Nekoliko produkcija Festivala novog kazališta načelo je, s različitih strana, temu kazališnog i institucionalnog prihvaćanja kulture izrasle, u najboljem od značenja sintagme, na ulici. Kako je u nas street dance, kao plesačima ipak najzanimljiviji dio hip-hop-kulture, uglavnom tek stidljivo miješan sa suvremenim ili umjetničkim plesom uopće, tema u »Kretanjima« nudi barem okvirni uvod u problematiku, odgovarajući na zbrku u terminima i pojašnjavajući genealogiju sama pokreta, njegove različite struje i burnu, skokovitu povijest prihvaćanja od strane onoga što bi najlakše bilo nazvati kulturnom elitom.

Laiku, nezainteresiranu promatraču ili gradskom šetaču prepoznatljivi tek kao klinci koji izvode akrobacije na otvorenom, hip-hoperi su povezano, ali istovremeno i otvoreno urbano pleme, subkulturna sastavnica urbanoga života čije namjere, i posljedice, djelovanja gradi poseban svjetonazorni sklop, inkluzivan i sveprisutan. Nakon općenita uvoda Seada Kukuruzovića, autentična pripadnika scene, u glavne struje hip-hop-kulture, s osvrtom na razvoj domaćih snaga od suburbijskih breakdancera s početka osamdesetih do današnjih organiziranih grupa, crewova, koji sudjeluju na inozemnim natjecanjima, battleovima, a organiziraju ih i u nas, »Kretanja« donose i vrlo iscrpan tekst jedne od vodećih američkih istraživača plesa Katrine Hazzard-Donald o nastanku uličnoga plesa, gdje se folkloristički, kulturološki i teatrološki uvidi spajaju s osobnim iskustvom. Koliko je hip-hop kao fenomen, kultura, zajednica, ideologija ili svjetonazor mobilan, te koliko su uvriježena stajališta o njemu pogrešna, dokazuju tekstovi u nastavku, gdje su teme njegovi edukacijski, integracijski i umjetnički potencijali na primjeru konkretne plesne prakse u Hrvatskoj, o čemu svjedoči Zrinka Z-Flow Užbinec, te Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Čitanje pokreta

Dramaturgija, u plesu ili bez njega, kao evazivan i istodobno višeznačan pojam, koji se u teoriji i praksi razlaže u impresivnu spektru funkcija u kazalištu i kazališnoj izvedbi i oko njih, druga je velika tema dvobroja. Kako ni sa samom dramaturgijom u dramskom kazalištu, kako piše Katarina Pejović, ne ide lako, jer za svaku od prigodnih definicija, koje bi ukratko mogle nositi radne nazive kao što su svaštarenje, intelektualni servis autorima i izvođačima, izvanjsko oko…, nije teško pronaći protuargumente, dramaturgija u plesnoj predstavi poseban je i još manje vidljiv i uhvatljiv problem. Upisivanje značenja u pokret ili čitanje iz njega, u novoj ili staroj dramaturgiji, upravo je zato izazov sve većem broju aktera na plesnoj sceni. Njihov put, među ostalima, utrla je i belgijska dramaturginja Marianne Van Kerkhoven, koja je saznanja skupila u tucet točaka pod zajedničkim naslovom Gledati bez olovke u ruci. Svojevrsnim autorskim pregledom povijesti plesne dramaturgije taj niz nastavlja Milko Šparemblek i tekstovi preuzeti iz istoj problematici posvećenog broja slovenskog časopisa »Maska«.

Novi dvobroj »Kretanja«, uz nemali broj priloga domaćih autora i, dominantno, autorica, među kojima, pohvalno, ima sve više aktivnih izvođačica, znakovito zatvaraju problemski tekst Ivane Slunjski Komu treba hrvatski ples? i rezultati sociološkog istraživanja Irme Omerzo i Ivana Jergovića o broju i kvaliteti domaće plesne publike. Unatoč nedostatku prostora, financija i višeg obrazovanja, treći svezak sve boljih »Kretanja« tako i teorijski i doslovno pokazuje da hrvatskom plesu ipak ne nedostaje ono najvažnije: izvođači i publika.Igor Ružić