Komedija transkripata

Komedija transkripata

Zvonimir Zoričić u ulozi Gavranova vozača Franceka iskazuje se kao komičar najvišeg reda, izvrsno komunicirajući s partnerima i publikom

Nelijep običaj hrvatskih kazališta da se jednom izvedeno djelo suvremenoga hrvatskog pisca smatra potrošenim i više se ne vraća na repertoar uspješno je prekršila Glumačka družina Histrion svečanom premijerom 2. srpnja na svojoj Kabaret sceni Gumbek na Kaptolu premijerom Vozači za sva vremena ili Hercegovci za volanom Mire Gavrana u režiji Zorana Mužića. Svečano zato što je tom premijerom obilježena trideseta obljetnica Glumačke družine Histrion i dvadeseta Zagrebačkoga ljeta, te ponajviše zato što je tom prigodom otkrivena spomen-bista velikoga komičara Mladena Crnobrnje Gumbeka, rad kipara Miljenka Sekulića. Nasmijano Gumbekovo histrionsko lice odsad dočekuje posjetitelje sve popularnije ljetne scene.

Novi vozači

Naslova Vozači za sva vremena plodna dramatičara, komediografa i romanopisca Mire Gavrana mnogi će se sjetiti od prije pet sezona, kada je tu komediju u suradnji zagrebačke Komedije i Istarskog narodnog kazališta iz Pule režirao Robert Raponja. No, kao što je poznato, Miro je Gavran pisac koji živi s pozornicom; njegovi su dramski tekstovi otvoreni za preinake, koje ponekad čine i glumci ili redatelji, odnosno dramaturzi, a primjer im daje sam autor. Tako novi Vozači za sva vremena nisu isti oni koji su viđeni na pozornici Komedije, jer u njih je u međuvremenu intervenirala ne samo piščeva vješta ruka sažimanjem i ubrzavanjem radnje, nego je to činio i život sam nudeći građu za nove scenske dosjetke. Primjerice uz dramaturški uvijek funkcionalnu glazbu Arsena Dedića na jednom će mjestu na sumračan proscenij s grobljanskim lampašima u ruci izići na tajni dogovor dvojica glavnih junaka, vozača osobnih automobila, koji u svemu vjerno slijede svoje visoko pozicionirane šefove. Ako Gavranovu komediju išta povezuje s naručenim satirama iz vremena socijalizma, koje obično nisu ciljale dalje od lokalnih direktora i sekretara mjesnoga komiteta, što Gavran autoironično i sam čini uzimajući za protagoniste vozače ministarskih automobila, onda ga razdvaja i to što će uveseljavati publiku i spominjanjem najmoćnijih političkih imena.

Štefanija s juga

Dakako, iznad svega u igri je i izvan naših granica priznat dar hrvatskog komediografa u gradnji preciznih i dinamičnih zapleta, što je u suvremenom dramskom pismu postalo više nego hvalevrijedna iznimka. Kao u svakoj komediji situacije, i u Vozačima za sva vremena ima ljubavnih i sličnih zavijutaka, ali su oni više kolateralni, dok je u središtu pozornosti društvo u kojemu svatko svakoga prisluškuje, snima, špijunira, razvijajući tragikomičnu mrežu prijetnji, ucjena, trgovine tajnama i indicijama. Sve se, dakako, zbiva tu negdje oko nas, ali u ozračju nadasve mirna suživota, bez spomena na rat koji bi boju obnovljena Gavranova šaljivog komada promijenio prema crnilu.

Na plakatu predstave s razlogom za volanom automobila sa četvero putnika vidimo Zvonimira Zoričića. Prvak Drame HNK u Zagrebu, nekoć u Varaždinu Krešimir Horvat u Krležinu Vučjaku, Hamlet na pozornici HNK u Zagrebu, na vječnu samozatajnost osuđen Melkiorov Dvojnik u Kiklopu te pisac nekolicine zanimljivih kazališnih tekstova - u ulozi Gavranova vozača Franceka iskazuje se kao komičar najvišeg reda, izvrsno komunicirajući s partnerima i publikom, igrajući prosječnoga mirnog Zagrepčanina, nježna djeda koji se nikada ne želi ničim isticati, uvjeren u svoju tihu snalažljivost u svim vremenima. Jedini izvorni kajkavac i recimo gospodin među vozačima, on pokraj sebe ima ženu Štefaniju, koja, iako se to po imenu ne bi zaključilo, dolazi iz južnijih krajeva, te kolege Dalmatinca i Hercegovca, koji će mu postati i zet.

Dijalogom obojenim govornim raznolikostima autor uvelike pomaže glumcima, koji u sjeni velikih afera igraju šaroliko društvo umreženih interesa na putu od ambicioznih zamisli do lucidna otrežnjenja. U dobroj suradnju s redateljem Slavica Knežević (Štefanija) s mnogo šarma daje duhovitu inačicu svojevrsne Gospođe ministarke, Siniša Popović (Nikica) dosljedno nastupa u maniri samouvjereno superiorna Dalmatinca, dok je zaljubljeni par jednako nevin i bezbojan kao što je to uvijek i kod Molie` rea, ali zato neodoljivo zrači mladošću i svježinom. To su živahna i koketna Žaklina Marije Borić i Jure Ivice Pucara, koji nadasve spretno glumi i nespretnost. Svoj udio uspjehu predstave daju i Marta Crnobrnja scenografijom i Elvira Ulip kostimima. U prohladnoj premijernoj večeri predstava je uspjela zagrijati gledalište.Marija Grgičević