KLASA ZA IZVOZ

KLASA ZA IZVOZ

Pretposljednji nastup Međunarodnoga glazbenog festivala Ljeto u muzeju pripao je skupini The Strange, amalgamu domaćih Bambi Molestersa i Chrisa Eckmana, publici dobro poznata kao vođe u nas omiljene američke skupine The Walkabouts, a danas našega susjeda iz Ljubljane. Riječ je o jedinom ovoljetnom predstavljanju The Strange u Hrvatskoj i prvom nakon punih godinu dana u Zagrebu, pa očekivanja nisu bila mala, osobito s obzirom na prošlogodišnji, vrlo hvaljen album Nights of Forgotten Films, kojim su BM i Eckman napokon ozakonili višegodišnju vezu.

Sisačka instrumentalna surf-rock četvorka, često opisivana kao najbolji svjetski surf-band koji se jako sviđa uglednim svjetskim glazbenicima poput Petera Bucka, Eduarda Martineza i Terry Lee Halea, u izdanju s Chrisom Eckmanom, samo su djelomično vjerni svom osnovnom izrazu. Eckmanov tih, opor i hladan vokal, koji se sa skliskom melodioznošću Bambi Molestersa prvi put stopio na njihovu posljednjem albumu Sonic Bullets, nije uvijek komplementaran zvuku skupine. Dok u nekim lakšim ili melodioznijim skladbama daje impresivan sablastan ton i potpuno novu dimenziju BM-ima, u žešćim kompozicijama prevladava, tako da se gotovo potpuno gubi izvorni senzibilitet skupine, pa BM više sliče Eckmanovim pratećim glazbenicima negoli ravnopravnu partneru.

Žestoki surf

Upravo ta gradacija mogla se jasno čuti ove večeri s obzirom da su koncert otvorili BM s nekoliko vlastitih kompozicija, a nastavili s Eckmanom u Restless te nekoliko posebno uspjelih skladbi sa zajedničkog albuma, poput The Nights of Forgotten Films i, možda najbolje, River of Twilight. Potom je slijedio spomenuti žešći repertoar, povremeno prekidan Eckmanovim tipičnim kompozicijama u stilu refleksivne mračnjačke romantike.

Čitavim nastupom sisačka frakcija The Strange potvrdila je da suvereno vlada žestokim surfom u stilu Linka Wraya i Dicka Dalea, ali i zvuku koji više odgovara Eckmanu. Dodatak trubača u nastupu, elementa uvedena na albumu Sonic Bullets, ponešto je, kako BM tako i The Strange, sa surfa usmjerio na polje kojim vladaju sastavi neobična zvuka, poput Calexica ili Friends Of Dean Martinez.

No, možda je spominjanje mogućih uzora pomalo nepravedno, s obzirom na zavidan skladateljski razvoj autora Dalibora Pavičića, koji je vrlo blizu zreloj fazi. Svakako, odluka za izdanje s Eckmanom i ponešto drukčije strukture skladbi skupinu je udaljila od izvora, a približila profiliranijoj, a samim time i popularnijoj, struji novije off-glazbene scene negoli je to bio slučaj s dotadašnjim čistim surfom.

Izvođački, The Strange su zvučali vrlo uvjerljivo, čvrste ritam-sekcije, na čijem su se predlošku isprepletale uloge dviju, često vibrirajućih, gitara - ukupno skladna i vrlo uigrana zvuka. Najuspješniji hrvatski izvozni popglazbeni proizvod nakon Ive Robića i u svojoj je The Strange-verziji dokazao da je - klasa za sebe.

Velimir Cindrić