Kantov obrat

Kantov obrat

Milan Kangrga, Etika. Osnovni problemi i pravci, Golden Marketing, Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.

U Kangrginoj Etici prelamaju se mnogi povijesno-filozofijski i problemski pristupi u predmetu etike i morala, cjelinu kojih je na ovom mjestu nemoguće ukratko izložiti. Problemski pristup karakterizira početak (osnovne definicije i temeljni problemi) knjige, ali poslije, u dijelu koji govori o povijesno-filozofijskom razvoju, svi bitni tvorbeni elementi toga razvoja daju i više nego iscrpne informacije o biti definicije etike i njezinim problemima. Zato se može reći da Kangrga povijesno-filozofijskim pristupom ostvaruje i problemski pristup odgovarajući tako na temeljna pitanja.

Etika vrline i etika savjesti

Temeljne filozofijske i povijesne etape etičko-moralnoga promišljanja i prosuđivanja on vidi u klasičnim filozofskim autorima zapadnoeuropskoga kruga, koji su odredili i prve sustavno određene filozofske (i etičke) pojmove, ali i pojam filozofijske moderne, njezinu granicu i smisao. Riječ je, dakle, u prvome redu o Sokratu, Platonu, Aristotelu, filozofima klasičnoga njemačkog idealizma (Kant, Fichte, Schelling i Hegel) te Marxu. Njima su posvećene najvažnije stranice ove knjige.

Etičko-moralnu problematiku Kangrga dijeli na etiku vrline i etiku savjesti. To je ujedno i razlika između tradicionalne i moderne etike. Etici vrline (kao i uopće etici kao filozofijskoj disciplini) počeci su u starovjekovnoj Grčkoj sa Sokratom i Aristotelom. Njezino određenje polazi od su-odnošenja pojedinaca u zajednici te se shvaća kao orijentir unutar nužno danih okvira povijesti, politike ili metafizike (teorije) koja je zasniva. Ta se etika vrline proteže sve do novoga vijeka (do Kantova etičkog obrata etike kao nauke, kao trebanja, u odnosu spram metafizičkoga promišljanja etike). Kangrga u etiku vrline (osim onih filozofskih) još ubraja i kršćansku etiku s osvrtom na Kristovu revolucionarnost. On uviđa pozitivnu stranu etike vrline kao onu točku samoosvješćivanja (iako ne do kraja reflektiranu) koja je u povijesti vodila čovjeka u orijentaciji kroz besmisao i neodređenosti, kako u pojedincu tako i oko njega.

Naspram nje stoji novovjekovni etičko-moralni obrat u Kanta koji se sastoji u prvenstvu praktičkoga (ne praktičnog) uma pred teorijskim (čistim). Kantovim riječima »svaki je interes najzad praktički, pa je čak interes spekulativnog uma samo uvjetovan i potpun jedino u praktičkoj upotrebi« dolazimo do slobode, odnosno volje koju određuje praktički, a ne teorijski um. Kantov obrat Kangrga drži epohalnim (njemu je posvetio knjigu), jer određuje etiku savjesti kao onu koja je odredila i moderan pojam čovjeka - čovjeka kao autonomno biće. Fichte (etička pozicija filozofije) i Schelling (reflektirana razlika između povijesti i historije) Kantovi su nastavljači koji produbljuju njegovo djelo, ali mu daju i svoje prinose. Etikom savjesti dostignuta je veza svijesti-samosvijesti i savjesti (još nedovoljno reflektirana u Leibnitza u pojmovima percepcije i apercepcije). Hegel i Marx pak problem etike dovode do i preko granica njezine filozofijske održivosti unutar filozofije povijesti.

Kriza filozofije

Ostale su moderne i suvremene etičke pozicije u ovoj knjizi najčešće podvrgnute veoma oštroj kritici. Iznimka je, kako je Kangrga određuje, Nietzscheova pozicija imoralnosti (koja nije ni a-moralna, ni anti-moralna, nego je vrsta težnje prema boljem moralu u specifičnom Nietzscheovu tumačenju), zatim većina predstavnika frankfurtske škole (E. Fromm, M. Horkheimer i dr.), kao i neke druge filozofske orijentacije koje su na neki način filozofijski povezane s problemom etike (primjerice filozofska antropologija A. Gehlena). Sva ostala suvremena etička razmatranja Kangrga nemilosrdno kritizira (i gotovo optužuje) da su iznevjerila onaj filozofski put koji je zacrtan od Kanta naovamo te smatra kako se ispod te razine više ne bi smjelo ići. Tako novokantovce (Cohen, Cassirer, Windelband) te predstavnike aksiološke filozofije, teorije vrijednosti (Lotze) kritizira za obezvređivanje svega bitnoga u Kantovoj filozofiji, dok njihovu motivaciju vidi jedino u sveučilišnom karijerizmu, a ne u istinskom bavljenju filozofijom i etikom. Ništa obzirnije ne govori ni o filozofsko-etičkim dometima filozofa kao što su Max Scheler, Nicolai Hartmann, Edmund Husserl, Martin Heidegger, Hans Jonas ili John Rawls.

Etika Milana Kangrge široki je povijesno-filozofijski i problemski (etički) sklop. Nakon nekoliko knjiga (Šverceri vlastitog života, Nacionalizam i demokracija), koje su više bile reakcija na aktualno stanje u nedavnoj povijesti (u jednoj manjoj mjeri to je i ova knjiga), Kangrga se vratio temeljnim filozofskim problemima kojima se bavio kao profesor etike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. O problemu etike on piše iznimno polemično. Temeljne postavke tumači s pomoću klasičnih filozofskih autora i pojmova, ali na tako uvjerljiv način i s takvom filozofskom erudicijom da se vrijednost tih stavova čini neupitnom. Stoga je temeljna vrijednost knjige u tome da interpretacijom klasičnih filozofskih problema Kangrga dopire do suvremenih.

Jedan je od tih problema i problem suvremene krize filozofije, što se čini da je po Kangrgi samo drugo ime za neuvažavanje nekih temeljnih filozofijskih zasada, gdje se filozofsko mišljenje ne može skrivati u vječnim i neodređenim istraživanjima teorijskoga uma. Takav ga pristup filozofijski otkriva kao vjerna interpreta i zastupnika filozofijske moderne. Njegovo se prigovaranje filozofijskoj temi postmoderne doista i eksplicite povezuje s dosezima povijesno-filozofske interpretacije pojma moderne (Hegel). Iako, primjerice, ne polemizira i ne kritizira Lyotarda, on postmodernu shvaća gotovo kao filozofsku modu, pa i besmislicu. Istina, takva filozofijska sudbina postmoderne nije predmet izolirane kritike. No, ako bismo pak Kangrgu ipak htjeli optužiti za, recimo, grijeh historicizma, morali bismo ustvrditi da za to nemamo dokaza. Najbliže je tome njegovo plediranje za povijesno i filozofijsko razlikovanje i određenje pojma čovjeka kao prirodnog (odnosno metafizički određenog) i čovjeka kao čovjeka u modernom pojmu prava, dakle pokrivena u realitetu (tek nakon dvije i pol tisuće godina promišljanja) kao građanina-pojedinca kojemu je zajamčena jednakost pred zakonom.

Etika u suvremenosti

No, problem je u onom temeljnom - problemu etike u suvremenosti. Jer ako prihvatimo etičko-moralnu problematiku unutar granica njezina epohalnog značenja u moderni i ako je prihvatimo kao granicu ispod koje se ne smije ići, moramo se zapitati ne samo kako dalje nego da li je to uopće i moguće. Shvatimo li etiku (Kangrga navodi Marxov citat koji moral svrstava u ideološke oblike svijesti) u njezinim epohalnim granicama, nije nerealno anticipirati i njezino filozofijsko dokinuće. I u tome je, čini se po Kangrgi, njezin doprinos, ali i paradoks; etiku možemo shvatiti tako da dođemo do njezinih povijesno-filozofijskih granica u moderni, ali je doslovce ne možemo prevladati i promišljati u postmoderni kao onoj koja se i ne može vinuti preko u svojoj prethodnici već dokinutih granica. Stoga Kangrgina etika nije nikakav skup pravila za moralno ponašanje, nego je niz filozofskih lekcija.

U povodu izlaska ove knjige i dvobroja »Filozofskih istraživanja« posvećena Kangrgi dogodio se napad na autora koji je pisao o njegovu intelektualnom prkosu (Božidar Jakšić), što je posredno bio i napad na Kangrgu. S obzirom na to da je Jakšić dokumentirano govorio o čestim reakcijama na Kangrgine stavove, čini se da ni taj napad nije nešto neuobičajeno. Na kraju krajeva, djelo vrijedno spomena i treba izazivati reakcije, koje su u Kangrginu slučaju daleko od toga da budu samo negativne. O tome dovoljno govore i autorovi kontakti s najvećim filozofima svoga doba (J. Habermas, E. Fink i drugi), što je više nego dovoljno da se ustvrdi kako bismo ga trebali uvažavati ne samo zbog poštovanja koje su mu ukazivali ti poznati mislioci nego i zbog onih misaonih dometa kojima prelazi granice naših prostora i koji ga svrstavaju u red tih i takvih umova. Snježan Hasnaš