ENERGIČNA KUNG-FUZIJA

ENERGIČNA KUNG-FUZIJA

Chowov film je inteligentna lekcija iz filmskoga (post)modernizma, koja združuje jeftini humor s rafiniranom ironijom i apsurdom, bez ikakva straha od kontaminacija

Četrdesetdvogodišnji Stephen Chow, nekima poznatiji kao Sing-chi Chow i Stephen Chian Shing-chi, a može i Xingchi Zhou, neokrunjeni je kralj hongkonške komedije, ali i jedna od njezinih najprofitabilnijih zvijezda. Na prošlogodišnjoj dodjeli hongkonških filmskih nagrada, neke vrste hongkonškog Oscara, Chow je pobijedio u kategoriji najboljega filma, podijelivši vodeću nagradu s remek-djelom Wonga Kar-waija 2046. No, koliko se god takva kombinacija doima bizarno, Chowov postupak nije ništa manje osoban i autorski od Wongova.

Sve za smijeh

Moram priznati da me njegov energični motovunski izlet (šifra: Šaolinski nogomet) nije odveć zadivio, bez obzira na svu pompu koja ga je tada pratila (upoznao sam ga početkom devedesetih, kad me ugodno iznenadio njegov anarhoidni From Beijing With Love). No, Kung-fu frka korak je naprijed u autorovoj evoluciji. Jer, Chow napokon postaje svjestan činjenice da je najteže snimiti kung-fu parodiju. On dobro znade da u genezi borilačkoga filma gotovo da i ne postoji klišej koji već nije dekonstruiran. Zato Kung-fu frka nije tek istrošen koncentrat tarantinovski intoniranih citata, nego nostalgično prizivanje nekih boljih chop-socky vremena, kad niste mogli proći ulicom, a da vas u glavu ne zvizne leteća papuča. Chowov film nije samo pametna kung-fu parodija, nego i pametni kung-fu film. Riječ je naprosto o inteligentnoj lekciji iz filmskoga (post)modernizma, koja rabi digitalnu grafiku u najkreativnijem mogućem obliku, združivši jeftini humor s rafiniranom ironijom i apsurdom, bez ikakva straha od kontaminacija. Zato su upravo Quentin Tarantino i wuxia-estetičari iz Sonyjeve ergele sa svojim herojima, letećim bodežima, tigrovima i zmajevima jedine prave žrtve Chowove osvetničke misije. Da bi paradoks bio veći, upravo je Sonyjeva dolarska injekcija trebala Chowu da poludi do kraja.

Ako posveta postoji, ona nije trendovski pomodna, nego punokrvna u iskrenosti, ali i gotovo autobiografska u referencijama na filmske junake iz autorova djetinjstva. Živopisan mikrokozmos uličica u kojima žitelji zbijeni žive rame uz rame u veselju i očaju prizivaju duhove Chora Yuena (šifra: House of 72 Tenants). Da ne govorimo o chop-socky legendama koje je okupio u glumačkoj postavi. Yuen Wah ima za sobom stotinjak filmova, a poznat je i kao jedan od najžešćih protivnika Brucea Leeja. Umirovljeni Leung Siu Lung regrutiran je nakon dvadesetogodišnje stanke, premda je obožavateljima borilačkog filma poznat kao jedan od njegova vodeća tri zmaja.

Jer, Chow nije nikakav kung-fu štancer, nego auteur koji je u svojoj nabrijanoj kung-fuziji kadar pokazati nam da se iza njegovih udaraca i skokova krije precizni moralni univerzum u kojem su najveći majstori oni koji to najmanje priželjkuju. Poput Jerryja Lewisa, Chow je spreman na sve samo da nas nasmije. Nijedan specijalni efekt za Chowa nije primitivan, kao što nijednom njegovu gegu nije istekao rok trajanja. Njegovi se kadrovi napajaju neizbježnom CGI-retorikom, koja poprima djetinjast karakter, baš poput autoironičnih pritužbi njegovih junaka (»Teško je biti snažan!« »Kako to da se nakon svake ozljede tako brzo oporaviš?«).

Prijevod možda ne odgovara onomu na hrvatskim titlovima. Ali film sam gledao u Italiji, zemlji osuđenoj na užase sinkronizacije, koji su u slučaju Stephena Chowa mutirali u najgrotesknije moguće forme. U Kung-fu frci, kineski glumci govore sicilijanskim narječjem. A to je, vjerujte mi, još bizarnije i vulgarnije od onih čudovišnih Z-akcića u kojima loši kineski i talijanski glumci govore engleski. To je doista bila prava frka.Dragan Rubeša