Dokolica usrećuje pojedince

Dokolica usrećuje pojedince

Igor Duda, U potrazi za blagostanjem (O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih), Srednja Europa, Zagreb, 2005.

Svojedobno sam, u blaženo studentsko doba, dok je još u izobilju bilo vremena za dokolicu, u dokolici pročitao dobar diplomski rad s odsjeka sociologije s temom dokolice. Silno me zanimalo strukturiranje tog viška vremena ili, ako dobro pamtim, tog vremena koje je starogrčki odlično definirano kao vrijeme lišeno moranja i trebanja. Grci su to vrijeme shvaćali kao ono istinsko, u kojemu je čovjek zagledan u sebe, gdje je on sam u epicentru promišljanja i (ne)djelanja.

Danas se slobodno vrijeme, reći će mladi (1977) pulski povjesničar Igor Duda, obično definira kao ono »oslobođeno od organiziranog rada«. Čista pak dokolica preostaje kada se iz slobodnog vremena izluči vrijeme koje se posvećuje društvenim i obiteljskim obvezama koje nisu dio rada i ne donose zaradu. Vrijeme lišeno moranja i trebanja, mogli bismo ponoviti.

Tromjesečni godišnji

Premda naslovljena parafrazom Prousta, knjiga U potrazi za blagostanjem ima mnogo više veze s anglosaksonskom historiografijom negoli francuskom. Jasno, bez francuskih analista kao inicijalne kapsule suvremene historiografije, pa tako i povijesti dokolice, teško je zamisliti ijednu historiografsku granu, ali Duda nije, recimo, francuski beletrizirao svoju knjigu, nego ju je napisao kao strogo znanstvenu knjigu, utemeljenu na raznolikim izvorima, egzaktnim podacima i finim analizama. No, to nikako ne znači da je ta knjiga namijenjena samo struci, naprotiv, ako naslovom priziva romane, njezina tema već priziva retromane, da ne kažem nostalgičare, a jasnoća i zanimljivost izlaganja, kao i pionirstvo na području koje se svakoga neposredno tiče, knjigu namjenjuju mnogo širem krugu čitatelja.

Postoji još dosta razloga zbog kojih je ova knjiga vrlo suvremena, čak aktualna, i poželjna. Recimo, suvremene teorije češće će u analizama polaziti od potrošnje negoli od proizvodnje, baš kao i Duda. Konzumerizam koji posebno lijepo divlja u našem vulgarnom kapitalizmu u ovoj će knjizi biti fino ocrtan, od početaka procesa, uklopljen u njegovu ideološko-socijalnu jedinstveno jugoslavensku matricu. Naposljetku, govorit će se o dokolici, i o turizmu, što ovu knjigu lijepo preporuča i za aktualne nam mjesece, tek toliko da vidimo kako se dogodio sezonski nomadizam put juga koji, uglavnom klimatizirane stanove, mijenja za rizik melanoma, opeklina, živciranja, gužve, financijske propasti... A krenulo se u potragu za potvrdom o blagostanju.

Igor Duda ipak se ne bavi psihologijom turista kao egzemplarnoga potrošača dokolice, nego opisuje modernizacijske procese europskih zlatnih pedesetih i šezdesetih godina s posebnim osvrtom na jugoslavenske i, jasno, hrvatske. Zanimljivo je u knjizi vidjeti i podatke na rubu anegdotalnosti, recimo, kako su naši polutani, polako već izumrla međuklasa, odbijali koristiti se radničkim odmaralištima preko ljeta, jer trebalo je ljetinu pobrati. Kako li je tek teško i simpatično sresti utopijski zanos kraja šezdesetih koji se manifestirao u vjeri kako će 2000. biti tri mjeseca plaćenoga godišnjeg odmora, posebno danas, iz perspektive kada se marksistički obrazac 8 (sati rada) + 8 (odmora) + 8 (spavanja) čini kao utopija, jer da bismo osigurali egzistenciju svi radimo mnogo više od tih mitskih osam sati, a o tromjesečnom godišnjem ne sanjaju više ni hrvatski puhovi. Bilo bi lijepo, a pretpostavljam i tužno, da u knjizi, premda to izlazi iz njezina okvira, imamo i suvremene potrošačke statistike, tek toliko, za komparativne potrebe, da vidimo zapravo gdje smo danas. Jer u međuvremenu dogodilo se svašta, a još tamo negdje osamdesetih dokolica je ušla u pop-refrene. Gile iz Električnog orgazma bio je u pravu, a pomalo i prorok, dok je pjevao: »...Cvetaju izučavanja dokolice / čovek nalazi nove norme i vrednosti / dokolica usrećuje pojedince / postaju ovisni o njoj...«

Tata, kupi mi auto

No, vratimo se najdokoličarskijem sportu, turizmu, ovaj put u revijalnom tonu. Prisjetimo se konzumerističkog šlagera i megahita pobjednika Opatije 1958. godine, Ive Robića i četrnaestogodišnje Zdenke Vučković, pjesme Moja mala djevojčica, koju svi pamtimo kao »Tata, kupi mi auto...«, što lucidnom Dudi ne promiče, baš kao ni reprezentativni Smojini ulomci o turizmu ili Tribusonovi o nadolazećem konzumerizmu. Iz današnje perspektive, kada prevladava osjećaj da živimo u izlogu ili u reklami, kada je tijelo postalo reklamni pano (tetoviranje) te kada se na videowallu - kažu posjetitelji koncerta Bijelog dugmeta - podjednako često vide reklame sponzora koliko i prijenos sa scene, iz dakle te perspektive ono je doba nevino, ali, ako ti reklame idu na živce - definitivno krivo, zlo sjeme.

To da je sretan građanin sretan kao turist i potrošač - što je istina, ali to u anketi građanin ne bi priznao - i jugoslavenske su vlasti sporo shvaćale, ali su shvatile u dovoljnoj mjeri i ipak dovoljno brzo da se Jugoslavija, a posebice njezini razvijeniji dijelovi, Slovenija i turistička Hrvatska, nazivaju oazom zapadnog svijeta. Sjećam se hit-knjige Georga Mikesa Kako biti stranac i njegovih komplimenata socijalističkoj zemlji koja se oslobodila ksenofobije i otvorila granice turistima. I konzumerizmu. I materijalizmu. I pokušala sve to pomiriti. A nije to bilo lako.

E, pa o svemu tome, lijepo i kvalificirano, s nizom fotki, na temelju raznorodnih izvora, sigurno teškom mukom prikupljene razasute i sređene građe (od partijskih govora, ulomaka iz novina, reklama, statistika...) piše Igor Duda, autor kojega će se još čitati i citirati.

Kruno Lokotar