DOBRODOŠLI U ŽENSKI VRT

DOBRODOŠLI U ŽENSKI VRT

Odabrana su djela autora koji s različitih pozicija govore o temama što uznemiruju, izazivaju propitujući socio-političke aspekte suvremenoga društva, fragmentarno redefinirajući pitanja osobnih i kolektivnih sudbina, središta i periferije, riječju - identiteta. De Corral i Martinez smjelo su svele broj sudionika na devedesetak i tako manje-više osigurale zaokružen korpus ideja i projekata, prohodnu smotru koju, za razliku od prošle, možemo ocijeniti uspješnom

Nakon 110 godina tradicije dogodilo se: 51. venecijanski bijenale, najstariju, vodeću međunarodnu smotru umjetnosti, vode žene, španjolske kustosice i kritičarke Maria de Corral i Rosa Martinez. I to upravo u godini kada Italija na čelo Ministarstva kulture dobiva ultrakonzervativnoga Rocca Butiglionea, zbog čijih se izjava o homoseksualcima, pobačaju, umjetnoj oplodnji i emigrantima nedavno u briselskim naslonjačima preznojavala europska politička elita. Na službenom otvaranju Bijenala Španjolke su pak hladno dočekale Butiglioneove napade o izostanku Talijana s njihovih dviju izložba - Uvijek malo dalje u Arsenalima, koju osmišljava Martinez, i napose onoj De Corral Doživljaju umjetnosti, jer se održava, kako je običaj, u Talijanskom paviljonu, u Giardinima. I mimo toga mora da su izazvale ministra pa i ne jedino njega. Jer iako se ne može tvrditi, kako se spekuliralo, da su ponudile feminističku smotru, umjetnica je više nego ikad, a i zanemari li se to, predstavljena umjetnost - od sedamdesetih naovamo - najvećim se dijelom teško može promatrati mimo utjecaja koji je odigrala feministička kritika. Odabrana su djela autora koji s različitih pozicija govore o temama što uznemiruju, izazivaju propitujući socio-političke aspekte suvremenoga društva, fragmentarno redefinirajući pitanja osobnih i kolektivnih sudbina, središta i periferije, riječju - identiteta. De Corral i Martinez smjelo su svele broj sudionika na devedesetak i tako manje-više osigurale zaokružen korpus ideja i projekata, prohodnu smotru koju, za razliku od prošle, možemo ocijeniti uspješnom.

SNAŽAN AUTORSKI PREDZNAK

Riječ je o Bijenalu snažna autorskog predznaka i kada je u pitanju koncept i predstavljena imena, iako će mnogi zapaziti da je ponajprije riječ o umrežavanju nezaobilaznih osobnosti svjetske suvremene scene kojima kustosice pridružuju mlađe, odnosno umjetnike s periferije, u čemu, uz letimičan pogled na azijsku i afričku scenu (a opet najčešće je riječ o autorima koji rade na Zapadu) prednjači zanimanje za hispansko američko područje.

Kada su u pitanju umjetnice, nit vodilja ne iznenađuje. Tradicionalni francuski napjevi u zvučnoj instalaciji Žuborenje vode što pjeva Louise Bourgeois; videozapis performansa Tko može izbrisati tragove stopala dobitnice Zlatnog lava za mlade umjetnike, Regine Jose Galindo u kojem ona odjevena u crno gola hoda ulicama, umače stopala u lavor s krvlju i nastavlja koračati, dramatično uprizorujući kaos koji vlada u Gvatemali; provokativni upit Gdje su venecijanske umjetnice? Pod muškarcima, koje čitamo s plakata Guerilla Girls; u stilu tetovaže, ispis, Zlatnim lavom za životno djelo nagrađenom, Barbare Kruger na pročelju Talijanskog paviljona NIŠTA NE PRIZNAJ; KRIVI DRUGE; instalacija + and - Mone Hatoum - ostvarenja su, uz ona Kimsooje, Eije-Lise Ahtile i Pilar Albarracin, koja sažimaju polazišne premise španjolskih kustosica. Istaknuto mjesto dano je i slikarstvu, posebice u konceptu De Corral koja je, počevši od sobe posvećene slikama/asemblažima Antonija Ta` piesa, pogled otvorila prema svijetu Francisa Bacona, njegovim studijama ljudskoga tijela, nekima nastalima i neposredno prije smrti 1992, ali nažalost ne i onima, smatramo, mnogo snažnijima iz pedesetih ili šezdesetih godina. Uz Bacona je Marlene Dumas, dakako s portretima. Pokazala je, onima nastalima posljednjih godina, da temu još nije iscrpla, štoviše da je nadahnuto istražuje. Ondje je i neobični Philip Guston na čijim je platnima, gotovo na humoran način, kroz sirove predstave poznatog, banalnog objekta što degenerira, postaje nešto drugo, sažeta tjeskoba koju izaziva svijet koji živimo i koji nas okružuje.

INTRIGANTNI EUROPSKI UMJETNICI...

Maria De Corral Britancima je dala mnogo prostora. Rachel Whiteread, Mark Wallinger, Willie Doherty i Tacita Dean, uz Nijemce Thomasa Ruffa i dobitnika Zlatnog lava za najboljeg umjetnika na Bijenalu Thomasa Schuettea, dakle redom poznati i priznati, zapravo su, uz poneku iznimku, imena koja su, obje kustosice, smatrale intrigantnima na europskoj sceni. Francuza, koji su s pravom osvojili Zlatnog lava za najbolji paviljon, odnosno projekt Annette Messager zasnovan na priči o Pinokiju, gotovo da i nema. Ali, ustvrdit će Catherine Millet u pariškom »Art Pressu«, razloge treba tražiti u francuskoj kulturnoj politici. Na sreću, kustosice Bijenala nisu zaobišle Poljaka Miroslava Balku. Jer kao malo tko on uspijeva prikovati našu pozornost, izazvati osjećaje instalacijama što propituju sjećanje, osobno i kolektivno, nasljeđe i kritiku zbilje. Ni odlična Albanca Adriana Pacija, koji u filmu Piktori, kirurški precizno, ali zaogrnuto nostalgičnom aurom, uvodi u sudbinu pojedinca izdvojena iz društvene okoline. Balka i Paci, koji uostalom živi u Italiji, ne mogu popraviti dojam da nitko iz Srednje i Jugoistočne Europe nije zavrijedio mjesto na smotri. Zanimljivo da o temama kojima se bavi Bijenale, tranzicijske zemlje, osim Rusije s blijedim radom Olega Kulika, prema mišljenju izbornica, nemaju što reći. Ali zato je, po tko zna kojemu ključu, nađeno razloga da na postav u vrhunskoj, dakako skupoj, izvedbi futurističke kapsule sleti Japanka Mariko Mori. Unutra su pozvani i posjetitelji, ali uz najavu danima unaprijed, pa zvuči cinično kada Mori kaže da rad Wave UFO posvećuje svima nama koji dijelimo planet Zemlju, međusobnom razumijevanju, slobodi i jednakosti. Ipak, za jednakost su se ove godine izborile zemlje poput Afganistana ili Albanije, koje prvi put u povijesti Bijenala službeno nastupaju na smotri. Albanac Sislej Xhafa bio je, podsjetimo, 1997. ondje ilegalno, nepozvan, i izveo performans o nepostojećem paviljonu svoje zemlje. Taj umjetnik, čija site specific svjetlosna instalacija Zagreb Boogie Woogie već dvije godine umnaža značenja sadržana u zagrebačkom Meštrovićevu paviljonu, popularnoj Džamiji, zadužen je i za ovogodišnji Albanski paviljon. On ne podrazumijeva neko zdanje. Na rubu Giardina, sastoji se jedino od Xhafina rada, 23 metra visoka i osam metara široka bijelog tornja s dva otvora iz kojih kapa voda. Naslovljen Obredni sustav plakanja nalik je kapuljači Ku Klux Klana.

TOLJEVA ŠESTORICA NA TESTU

Hrvatska dakako nije ni na rubu Giardina, negdašnji Jugoslavenski paviljon sukcesijom je pripao Srbiji i Crnoj Gori, a naša zemlja s četrdesetak drugih predstavlja se izvan popularnih vrtova. Sada, kao i na prošlom Bijenalu, u palači Fortuny. Izbornik Slaven Tolj, voditelj Art radionice Lazareti i umjetnik čija praksa odgovara, načelno govoreći, duhu ovog Bijenala, uvelike se pri izboru rukovodio osobnim senzibilitetom, ne čineći kompromise. Ili možda ipak poneki, s obzirom da je za osmišljanje koncepta imao samo pet mjeseci otkako mu je povjerena zadaća. Odabrao je šestero umjetnika, a kako u predgovoru kataloga ističe, pogled je usmjerio prema autorima koji nisu savjest svijeta, ne nude rješenja, ne trude se biti u pravu. To je među kritičarima kod kuće izazvalo i poneku polemiku ili je riječ o krivu, pojednostavnjenu tumačenju. Tolj ističe i da je riječ o umjetnicima koji su neprisutni, zatvoreni, nekomunikativni. Doista, Boris Šincek, časnik u Domovinskom ratu, ne može izbjeći to iskustvo. Njegovi performansi, primjerice onaj naslovljen Poljubac koji je izveo 2003. u Beogradu, pa i Pucanje predstavljeno na Bijenalu, doživljava se kao umjetnikov čin prevladavanja nataloženih trauma. Pasko Burđelez također polazi od osobne priče, vrtlar po zanimanju, izveo je performans zaranjanja glave u hrpu zemlje, dok je Zlatan Dumanić, kojega znamo i kao kapetana broda, u instalirani bazen smjestio brodove, koje je sam izradio nastojeći, među ostalim, balansirati između stvarne situacije na venecijanskom kanalu Grande i one u galeriji gdje je pogled usmjeren na prometala, a ne od njih. Alen Floričić nudi na tri videoekrana portrete muškarca i žene koji stoje na vrhu brda šibani vjetrom. Umnožavanjem istoga trenutka događaj, s minimalnim vremenskim pomacima, od slike do slike, postaje neprekinuta sadašnjost u kojoj je jedini pokretač akcije vjetar, koji bilježi i zvukom. Goran Trbuljak, rodonačelnik naše konceptuale, trebao je 1976. sudjelovati na Venecijanskom bijenalu, ali bio je jedino dizajner kataloga. Pored svog imena u katalogu, bez ičijega znanja stavio je zvjezdicu, bilješku. Sada nastavlja taj rad, ispituje prostor i vrijeme od onoga davnog događaja do aktualne situacije. Slično Trbuljakovu, i rad Tome Savića Gecana koji se sastoji od jedne rečenice kojom obavještava da se projekt zapravo odvija negdje drugdje previše je zatvoren. Poznat po nepredstavljanju objekta, radikalizira polje mogućih konotacija, ali, za nestrpljiva promatrača, riječ je o potpuno neprobojnu iskazu. Ali, podsjetimo, Slaven Tolj nije od onih koji podilaze, pa nije želio ni takve umjetnike. Ipak, ne želeći podilaziti temi Bijenala, dogodilo se da je u grad na lagunama doveo umjetnike koji su među onima koji kada govore o doživljaju umjetnosti ili nastoje ići uvijek malo dolje doista govore u prvom licu. Bilo bi to i snažnije naglašeno, bolje zaokruženo, da se u izborničkoj križaljci umjesto šestorice našao trojac. Primjerice, dublji uvid u stvaralaštvo Dumanića, Burđeleza i Šinceka.

Ružica Šimunović