DALMATINA I DALMATINAC

DALMATINA I DALMATINAC

Davno prije negoli su - uglavnom više filmski scenaristi i dokumentaristi, a manje političari - okrstili Dalmatinom još nepostojeću autocestu između Zagreba i Splita, prozvao je konobar Tvrtko iz Basta, inače umjereni hrvatski nacionalist, tako svoju ljetnu, pa i cjelogodišnju, čak višegodišnju, slovačku djevojku Zuzanu, ne mogavši joj izgovoriti imena drukčije nego Žužana. Otprilike trideset godina ranije: toliko je ispala vremenska prednost u korist takozvanoga prirodnoga reda stvari kao ljubavnoga, u odnosu na društveni nered kao politički. Eto što je svojedobno učinila usijana unitaristička državna pamet, uspaničena mogućnošću (koju je ona interno zvala opasnošću) da se autocestom povežu dva najveća hrvatska grada. Okrstila je štetnim, čak pogubnim šovinizmom svako iscrtkavanje takve neprirodne veličine, vidljive možda čak s ondašnjih prvih Zemljinih umjetnih satelita, crtanje kičme neke nove-stare političke sablasti. Tad se naime još nije bilo stiglo do Mjeseca i njegovih globalnih vizura planeta Zemlje, odakle se takvo što ne bi vidjelo.

S kičmom su ondašnji balkanski globalisti uostalom imali pravo. Vidi se to danas, kad cesta ne prestaje rasti: postaje kralješnicom, oko koje se hvata tkivo, javljaju tetive, nastaju izdanci. Još malo, pa će se - parafrazirajući Matoša, ali više opisno nego li patetički - moći reći: Cesta je dokle je Kroacije. - A dotle pisac hita objasniti, kako je to bilo s imenima i nadimcima onih, koji danas više ne postoje jedno za drugo. Tvrtkova tvrdoglavost - upravo zadrtost - mogla se slobodno mjeriti s onim tvrdim jugoslavenskim unitarizmom, da je kojim slučajem nastupala s njim na istom terenu. Jer zašto je Bašćanin svoju Slovakinju uporno krstio Čehinjom, ako ne da posadi široku tuđu predrasudu tik uza svoju malu prosudbu? Ali neuvid i neznanje uvijek mu se i dotad osvećivalo. Nešto više truda uložio je u izgovor njezina imena, ali uzalud: opetovano je iznevjeravao poučak da se čita, kako je napisano. Po tome se skoro približio onom čuvenom primjeru poznatog teoretičara književnosti, koji cijelog života ne uspijevaše izgovoriti naziv svoje donekle strukovne suprotnosti, naime kritičara, drukčije nego kričičar - i to ondje, gdje bijaše napisana! A budući da je stari lisac bio i tremaš, nerado je govorio slobodno, da ne bi griješio, pa je zato griješio stalno. Tremaški Tvrtko tako je jednog dana samovoljno zaveo oslovljavanje Dalmatina i Dalmatinac, opet jednom nepotrebno forsiravši istost uz tolike različitosti. - Naime, i Zuzana je imala problem, kako izgovoriti ime Tvrtko (što nije išlo nikako), pa je stala rabiti inačicu Bašćanin, kako su njezina mladića zvali dolje pri moru. Pritom je poslovičnim vokalizmom svog nacionalnog jezika toliko podvlačila slogove, zovući s jednog na drugi kraj plaže, da Tvrtku nije preostalo ništa drugo nego zavesti onu mjeru.

Kako bilo, ime je za ženu nastalo prije onoga za cestu, a skoro naporedo s onim trgovačkim Dalma i kasnijim derivatima Dalmatiko, Dalmatino, pa čak i Dalmeso, a sve od onog prvobitnog ilirskog naziva. Zato se može kazati da je na ovim geografskim širinama netko Dalmatini tepao kao djevojci, pa tek nakon toga - i taj netko i mnogi drugi - kao cesti. Tä i pripadao je ovdašnji muški svijet oduvijek prije ženskome negoli formaciji vojnoj ili političkoj, tim dvjema tek ružnim imenicama ženskoga roda. I nije iz ovog kraja ona budalasta uzrečica da mladić nije za djevojku ako nije za vojsku. Ne bi li bolje zvučalo da je za politiku tko nije ni za vojsku, ni za djevojku? Ovo nisu Tvrtkove misli, nego to pisac u zadnje vrijeme sve češće čuje iz svih krajeva lijepe naše domovine.

Nešto nakon 1972. upoznao je Tvrtko Zuzanu; godinu prije zamrznuto je bilo sve što je političkog otopljeno u Hrvatskoj, a same te godine (i Tvrtkove dvadeset šeste) stale su mu na bizarni način stizati deke, pokrivači Vuteks, čisti vuneni i polusintetički, teži i lakši, a sve to na račun povrata upisanoga zajma i obveznica samodoprinosa za domovinsku cestu. Tvrtkovo domoljublje bilo je nalagalo taj upis odmah nakon zasnivanja radnog odnosa. Ne što ne bi bio tako obrazovan ili pametan da povjeruje kako će moćnici dopustiti povezivanje sjevernih i južnih Hrvata autocestom. Radilo se više o vjeri. Čak nije stigao pomisliti ni na dotične prednosti svoje ugostiteljske struke pri vjerojatno mnogo bržem nadiranju Europe na jugoistok. Nagonski je možda bilo prisutno i nadanje kako će čuti kaj na makarskoj rivijeri, dotad tu gotovo nepoznat. Najbolje odmah iz usta zagrebačkih gospođica, ispred kojih je išao glas o velikoj zgodnosti. I to je bilo sve. Jer o nekom znanju ili dobru predviđanju o tome što će biti nije moglo biti govora ni u široj strategiji nade. Sve znanje nalazilo se na strani zla, a to je zlo sad naplaćivalo iluziju o nekakvu nacionalnom cestovnom potraživanju - i to pojedinačnim grotesknim davanjem takve vrste. Tvrtka i njegove zapala je po nekakvu izgubljenom ključu pošiljka deka. Drugi su valjda dobivali drugo. Sve je ispalo to apsurdnije što su oni tu i deset godina prije, nakon snažna potresa u Podbiokovlju, jednom već bili zaprimili slične deke. Prirodni, pa društveni potres, oba ta nereda, stajala su takoreći u znaku Woolmarka, danas bi se reklo branda. Fantomske deke već su u prvoj pošiljci više nego pokrile potrebe pogođenih, tako da je druga došla više kao popuna zalihe.

Tako se dogodilo, da je Tvrtko već sa šesnaest godina pripadao curama, najprije starijima, pa tek s vremenom i mlađima; odmah od ljeta one potresne 1962, čiju ranu zimu začudo nije dekorativno pokrio snijeg na inače pravim alpskim visovima, nego je ovaj put pršilo na drugi način, runilo se i uz tutnjavu prašilo s Biokova, ne samo po sipinama, dok su se dolje niže pri moru bočno istezale i pucale stare kuće. Mjesto je svoja sela skrbno povuklo sobom, kao kad bi stablo govorilo lišću - i cijeli kraj osvanuo je nakon cigle dvije noći na dulje vrijeme sav u šatorima, opskrbljen dekama kao prostiračima i pokrivačima. Tako su sela sišla na more, koje je po svojoj neutralnosti u onoj trešnji, a i zbog blagosti podneblja u veljači, bilo nekima prihvatljivo čak i za kupanje. Bio je to, zajedno s kasnijom izgradnjom kuća svuda po rivijeri, drugi i pravi početak makarskoga turizma. Tek toga ljeta Tvrtko je naučio plivati - isto kao i na golotinju oko sebe poviše gležnjeva. Odmah se odbio od kraja, otisnuo, upravo odmetnuo u ljubavnike.

Ljubovao je bez ljubavi - i prije i nakon 1971 - pa je tako bilo i sa Zuzanom, koja ga je - Dalmatina - voljela više od Dalmacije, i kojoj je pustolovno bilo tek hodanje uzvodno od utoka vepričkog potoka u more, pa do sama svetišta, ali ne i hodanje samo. Tvrtku pak ni lurdsko svetište Vepric nije bilo sveto, ako je trebalo usput, u kakvoj smreci, ostaviti deku-prostirač za poslije, jer otkopčavati je i napol svlačiti mogao je doduše na onoj tad gotovo pustoj plaži, ali ne i ulaziti u nju, onako usku; on, onako nestrpljiv. Prednjačivši u fazi u svakom pogledu, osim u pogledu nježnosti, on u hitnji radi što bržeg zaborava nije ni priznavao njezinu potrebu za nježnošću, čak joj se i čudio - toj potrebi - jer zašto se u početku onda morao onoliko mučiti… Morao je osvajati i ondje gdje je predaja bila dio voljne privole. - Ti si jedan glup čovjek - govorila je često pritom na naučenom hrvatskom. Njegovo joj je južnjačko obrušavanje bilo ritualno, dostojno taman kakva dokumentarca iz još južnijih krajeva. Premda je Zuzana doma radila nešto šaltersko sa strankama, ta je domovina ipak bila srednjoeuropska i ironički nesklona patetičnom lirizmu ovih galebova, koji lete da ne odlete.

Uistinu, za razliku od nje, Tvrtko je bio nosilac neidentitetske, tipske uloge, koja svoje nastupe vidi između euforije i panike, na podlozi šire duhovne sporosti i tjelesne hitrosti. Da li u samopotvrdi iz kakve tajne nesigurnosti, ili zbog sjete i površnosti zbog ljetne i životne prolaznosti, tek on je svoju nekadašnju umjerenost drukčije vrste pretvorio u neumjerenost i neumornost poročne naravi, u refleks samotna tragača, bolje reći lovca na svaku suknju (dok nisu u modu došle ženske traperice). Kakvi se osjećaji očekuju od lovca; što za njega uopće postoji izvan procjene vlastita položaja i neizgleda lovine da utekne? A Tvrtko je gotovo obredno uzdizao na početku svaku ženu na ponešto višu razinu od one na kojoj se nalazila, samo kako bi potom svom osvajačkom pothvatu uvijek iznova pridavao pred samim sobom što veću važnost. Drugim riječima, podizao je razinu ljestvice za žrtvu, siguran u njezin pad. Bilo je bolesnog manevra na tom putu od adoracije do brze sotonizacije, gdje se ženski partner lišava uzajamnosti, zapravo priviđa kao spolni neprijatelj. - Zato se onaj ljubavni red stvari na kraju i ispostavio kao nered ondje, gdje se predanosti u voljenju narugalo osjećajnom isprekidanošću. Titrava se žarulja napokon ugasila, jer je Tvrtkovu malu misao Zuzana lakše mogla voljeti nego on razumjeti njezin ljubavni osjećaj. U sve većoj krizi vlastitih kriterija tako su još neko vrijeme trajali, a onda nestali zasuti nanosima, baš kao danas njihov potok na utoku u more.

Odakle piscu pravo zaključivati dokle su se voljeli Žužana i Bašćanin, ako skroz ne izmišlja? Naprosto raspitujući se okolo za onoga koji je - spavajući okolo - sve manje sanjao svoj san. Jesu li od sna preostale samo deke, kako je to željela ona država? Jer imala je ona poput neke srednjovjekovne tvrđave i druge ovlasti, tako primjerice moć da oktroira ćudoređe i bolje od crkve. Ni interstrukovno ni nikako Tvrtko nije mogao uspostaviti ljetni san s osobama suprotnoga spola u hotelskim sobama. Ni punoljetan, a još manje maloljetan omladinac nije mogao dalje od portira u socijalizmu, nije mogao mimo etažne dežurne matrone u komunizmu. Odatle fatalizam deka u Jugoslaviji, njihova nepodcjenjiva vrijednost i uloga na slobodnome prostoru. - Začudo, bile su nepotrebne u neslobodnijim državama kao što je bila Istočna Njemačka i upravo Čehoslovačka, gdje bračni teren nije bio ljubavno sakrosanktan. U takvoj klimi rodila je Zuzana ubrzo nakon raskida kod kuće sina, koji je u jednom krenuo očevim stopama, nikad ga ne upoznavši: u otprilike Tvrtkovim godinama završio je po programima EU u obližnjem Beču nadaleko poznati fakultet hotelijerstva.

Piscu su kazali i da je Tvrtko sa zdravljem jako loše. Puže i ljeti u zimskim papučama, ali samo po nekoliko koraka. Posve je isključeno da je to u smjeru one ljetne plaže, odnosno nije isključeno, da je sve iz svoga života zaboravio, kad ni za jednu ni za drugu Dalmatinu nije čuo.