ČVRST I POUZDAN ZAGRLJAJ

ČVRST I POUZDAN ZAGRLJAJ

Branko Hećimović, U zagrljaju kazališta, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2004.

Svoju će posljednju knjigu, U zagrljaju kazališta, što ju je prošle godine kao trideset i petu u nizu Mansioni objavio Hrvatski centar ITI-UNESCO, povjesničar hrvatske dramske književnosti, teatrolog i kritičar Branko Hećimović - vjerojatno najpoznatiji kao višegodišnji voditelj (danas) Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, strastveni sakupljač kazališne građe te urednik i priređivač višestruko nagrađivana i jednog od temeljnih i proučavateljima kazališta nezaobilaznih djela hrvatske teatrografije triju knjiga Repertoara hrvatskih kazališta -posvetiti svome uzoru i po mnogočemu prethodniku, Slavku Batušiću, da bi na kraju proslova napisana njemu u čast zaključio kako je od Batušića naučio i to da »valja poštovati i priznavati one koji su nam prethodili«. Shvatimo li Batušićeve/Hećimovićeve prethodnike u najširem mogućem smislu, bilo dramskom, kazališnom ili istraživačkom, vidjet ćemo da već spomenutim djelovanjem, ali i kao autor knjiga 13 hrvatskih dramatičara, Dramaturški triptihon, Može li se Lauri vjerovati?, Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim Židovom, Pod Krležinim kišobranom, i kao potpisnik niza samostalnih i/ili suautorskih antologija, odnosno svojim cjelokupnim dosadašnjim angažmanom, Hećimović upravo grabi prema tako zacrtanu cilju. Isto, dakako, vrijedi i za njegovu najnoviju zbirku tekstova što su nastajali od 1990. naovamo, izuzmemo li rad posvećen Krčeliću i Šenoi (prvi put objavljen još 1983), mahom bili izlagani u okviru znanstvenih simpozija Dani hvarskoga kazališta, Krležini dani u Osijeku i Dani Josipa i Ivana Kozarca te objavljivani u zbornicima radova s tih skupova, premda će se rame uz rame sa znanstvenima naći i drukčije žanrovski obilježeni članci, naime, predgovori i nekrolozi.

Mozaik razvojnoga puta

Takva se i slična objedinjavanja ranije objavljenih radova ponekad osporavaju kao recikliranje samoga sebe, pa se čini važnim naglasiti kako je stvar zapravo obrnuta, i inače, a u ovom slučaju i posebice, ne toliko radi puke čitateljske praktičnosti, nego ponajprije radi široka spektra obrađenih tema i opsežnosti svake od njih koje (tek) unutar korica autorske knjige sklapaju mozaik razvojnoga puta i interesa jedne znanstvene osobnosti. A ovih dvadesetak radova, ili pločica toga mozaika, nastalih u razdoblju od petnaestak godina, zorno svjedoči o osnovnim Hećimovićevim preokupacijama i metodologiji s kojom im pristupa, bez obzira govori li o pojedincima i njihovu dramskom/redateljskom/glumačkom opusu, o kazališnoj kritici, esejistici i teatrologiji ili o povijesti i povijesnoj ulozi pojedinoga kazališta i kazališnoga fenomena.

U nizu članaka koji se bave posljednjom temom (Karlovačka kazališna stoljeća, Fragmenti o postojanju i djelovanju Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca…) Hećimović će razotkrivati s jedne strane bogatstvo i raznolikost kazališnih centara i pojava koje su u teatrološkim istraživanjima bile dotad neopravdano zanemarivane i zaobilažene, a s druge strane svoju želju za umnažanjem i proširivanjem uvriježene slike hrvatske kazališne topografije i izvan Zagreba i izvan okvira profesionalnoga kazališta, što se uostalom može pročitati i sa svake stranice objavljenih repertoarnih obrada i rekonstrukcija. Naposljetku, hrvatske kazališne repertoare Hećimović drži temeljnim faktografskim i teatrografskim ishodištem za proučavanje hrvatskih kazališta u odnosu na europski kulturni krug, kao što je to i istaknuo u radu o Repertoarnim kretanjima u hrvatskim kazalištima.

Karlovačke sličnosti

i posebnosti

Govoreći o kazališnoj povijesti grada Karlovca, koji prvu zabilježenu predstavu broji od 1646, u izvedbi đaka zagrebačke isusovačke gimnazije, Hećimović će ustrajavati na neodvojivosti kazališta od svijeta i naroda koji ga okružuje i oblikuje, a jednako kao što će upućivati na nepobitnu upisanost Karlovca u hrvatsku kazališnu povijest i kulturu i na njegovu srodnost s drugim teatarskim središtima poput Zagreba i Varaždina, izdvojit će i karlovačke razlikovne osobitosti. U karlovačkom slučaju to su Zorin dom, Pučko kazalište i Dramatsko društvo, dramatičar Stjepan Mihalić, redatelj i kazališni povjesničar Hinko Tomašić te Dramski studio, no slične će odrednice Hećimović nastojati utvrditi i drugdje.

Njegovo davno proklamirano i dobro poznato zanimanje za dobrovoljačka, amaterska, poluprofesionalna ili studentska kazališta, što se očituje u prikupljanju i proučavanju građe o njima i revalorizaciji udjela takvih teatara u hrvatskoj kazališnoj povijesti, zrcali se i u studiji posvećenoj Matici hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, koja početke bilježi 1923, a zamire sa svršetkom Drugoga svjetskoga rata i ustoličenjem novoga društvenoga poretka. Pri navođenju njezinih brojnih zasluga, od zalaganja za program koji bi spajao i umjetničku kvalitetu i igranje onoga što je »niklo u našoj sredini«, preko inicijativa da se oblikuje repertoar pučkih gluma hrvatskih autora i organiziranja tečajeva za dobrovoljačke redatelje do poticanja sastavljanja i tiskanja prvoga hrvatskoga djela za kazališne dobrovoljce (točnije, Glume Aleksandra Freudenreicha, ujedno i redatelja najvažnijih predstava MHKD-a) i povezivanja dvjestotinjak kazalištem »zatravljenih« kulturnih i prosvjetnih društava, Hećimović ne propušta dometnuti kako je to bilo prvo dobrovoljačko društvo nakon osamdeset godina (još od Demetrovih dobrovoljaca) i jedina protuteža HNK, ali i kako je s njim surađivala.

HNK nije jedini

Hećimović je i ovdje, naime, odlučan demonstrirati da tadašnji HNK nije bilo jedino izvorište kazališnoga života, kao što to uostalom nije bio ni jedino Zagreb - ne umanjujući time, jasno, njihovo značenje. Kako bi se stekao točniji pregled i revidirale dotad vladajuće spoznaje i uvjerenja o množini i rasprostranjenosti hrvatske kazališne kulture, Hećimović istraživanja proteže i izvan granica današnje Republike Hrvatske, propitujući hrvatska kazališta poput onoga u Subotici, u kojem se čak i začeci kazališnog života uopće (1747) vežu uz hrvatski jezik i stanovništvo. Kada piše o zastupljenosti hrvatskih tekstova i hrvatskih umjetnika u Hrvatskome narodnome kazalištu u Subotici, njihovu postupnom opadanju i ukidanju hrvatskog imena zbog političke represije, Hećimović ujedno pokazuje da onda kada to odabrana tema traži ne uzmiče ni od neuvijena problematiziranja važeće društvenopolitičke situacije ni od polemičkih tonova; isto će potvrditi i u studiji posvećenoj Šoljanovu rukopisu 100 svjetskih drama, koji je zbog političke nepoćudnosti sama priređivača i nekih njegovih suradnika ostao neobjavljen. Hećimović, pače tvrdi kako kritička ocjena Šoljanove uređivačke politike nije bila toliko svrhom njegova članka, koliko prisjećanje na nju i na njezinu nesretnu sudbinu, iako nema spora da ta rukopisna antologija zajedno s postojećim dramama i esejima dodatno pojašnjava Šoljanov odnos prema dramskoj i kazališnoj umjetnosti - iz uputa suradnicima jasno se, primjerice, nazire Šoljanovo uvjerenje da se dramski tekst u punoj mjeri ostvaruje tek na pozornici.

Dodir kazališnih kultura

Zaokupljenost dodirima različitih nacionalnih kazališnih kultura, a napose zastupljenošću naše u inozemstvu, rezultirala je i radom posvećenim slovenskoj sredini. U njemu Hećimović detektira i analizira različite faze odnosa tih dvaju kultura i prisutnost hrvatskih djela, skupina i pojedinaca u slovenskim teatrima, prisutnost koja traje od 1848, kada je u Sloveniji na njemačkom jeziku izvedena drama Josipa Jelačića Rodrigo i Elvira, odnosno od 1862, kada je prvi put neka hrvatska drama izvedena na slovenskome jeziku - a bili su to baš Kukuljevićevi Juran i Sofija - te, istaknuvši Parove slovenske režije, upozorava kako se ta suradnja nastavlja sve do danas.

Po njegovu je sudu, pak, od svih hrvatskih umjetnika koji su svojedobno ispisivali povijest slovenskoga kazališta najdublji trag ostavio Branko Gavella (a njemu će se, kao naposljetku i njegovu glumačkom naraštaju, tijekom cijele zbirke više puta vraćati). Dodire s drugim kazališnim kulturama, primjerice s Bugarima, kao i udio slovenskih umjetnika na hrvatskim scenama, Hećimović će preispitivati i u studijama što ostaju izvan okvira ove zbirke, ali zato u zagrljaju kazališta dva velika rada posvećuje dvama znamenitim umjetnicima slovenskoga podrijetla koji su trajno zadužili hrvatsko glumište.

Glumicu Viku Podgorsku, o kojoj je već pisao u više navrata, Hećimović promatra u kontekstu njezinih velikih i avangardnih kreacija dvadesetih godina prošloga stoljeća, te zaključuje da je upravo ona među prvima igrala uloge slobodoumnih i modernih žena. Pišući pak o podjednako hvaljenu i osporavanu redatelju Bojanu Stupici, Hećimović se zaustavlja na njegovim zagrebačkim haenkaovskim godinama iz druge polovice pedesetih i početka šezdesetih, da bi kao osobitost Stupičina redateljskog postupka istaknuo, primjerice, njegovu društvenu angažiranost, prostorno poimanje režije i spektakularnost njegovih režijskih (i scenografskih) rješenja.

Prošlost i suvremenost

Ne ostajući, međutim, uvijek samo u prizivanju i rekonstrukciji prošlosti, mahom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj, u studiji naslovljenoj Vojnovićev Ekvinocijo danas Hećimović s posebnim osvrtom na Kunčevićevu adaptaciju i režiju Ekvinocija kao monodrame Jele, razmatra (ne)premostive razlike između kriterija znanosti oknjiiževnosti i onih suvremene kazališne izvodljivosti. Intrigiran otkrivanjem nepoznatoga o poznatome te ukazivanjem na bjeline i slijepe točke povijesti hrvatske dramske književnosti i kazališta, među rijetkima pozabavio se teatrološkim interesima Julija Benešića, prepoznavši u njemu jednog od utemeljitelja hrvatske teatrologije. Problematika teatrologije iskrsava i u raspravi o tzv. Hergešićevu teatrološkom obratu, u sklopu koje će Hećimović napomenuti i to da se odonda domaća teatrologija već toliko razvila da »zaslužuje i svojeg povjesničara i analitičara, koji bi za razliku od Hergešića progovorio i o njezinim prethodnicima«. Na nama je tek da dodamo kako je svojim radovima, od kojih su neki objavljeni i u ovoj knjizi (na primjer, o Benešiću i o Vladimiru Mažuraniću), komadić te zadaće Hećimović već djelomice sam ispunio ili barem započeo. Vođen impulsom za pohranjivanjem kazališne građe na svim raspoloživim medijima - ne treba zaboraviti Hećimovićev napor u auditivnom bilježenju glasova glumačkih velikana, nekoć na ploče, a danas na CD-ove - i željom da reaktualizira pitanje vizualnih snimki kao vrela za rekonstrukciju »minuloga kazališnoga čina«, Hećimović analizira ekranizacije dviju predstava nastalih prema Krležinim predlošcima U logoru i Kraljevo, ključnima za povijest Dramskog kazališta Gavella, i istodobno demonstrira razlike u načinu njihova snimanja (prijenos/prilagodba kazališne predstave). Redovito jednom nogom u prašini arhivske kazališne građe, uvijek voljan osvrnuti se na riječi onih što su mu prethodili u istraživanju određene teme i susljedno tome opremljen teškim bibliografskim i citatnim topništvom, bez iznimke precizan, a ponekad čak iznenađujuće intiman i sentimentalan, Branko Hećimović se i u knjizi U zagrljaju kazališta prije svega odaje kao revni proučavatelj često teško dostupne ili olako previđane kazališne dokumentacije, koja nužno dovodi do revizije dosadašnjih uvjerenja i produbljivanja uvida u udio pojedinaca, kazališta i kazališnih pojava u povijesti hrvatskoga glumišta, pa tako i u široj povijesti hrvatske kulture.Martina Petranović