ČUDNOST OBIČNOGA

»Radionica«, gl. ur. Janka Vukmir, Institut za suvremenu umjetnost SCCA - Zagreb, br. 6, svibanj, 2005.

Posebnost ovoga broja »Radionice« jest bavljenje samo jednom temom: dosadašnjim multimedijalnim radom mlade umjetnice Nike Radić, čija je temeljna preokupacija fenomen komunikacije. Kako je istaknuto u uvodnom tekstu publikacije, »u skladu s njezinim (Nikinim) razmišljanjima o mimici, gestualnoj i jezičnoj komunikaciji, i ovaj broj ‘Radionice’ nije samo dvojezičan, već uključuje 4 jezika: hrvatski, engleski, talijanski i islandski i jedan njemački ulomak. U skladu s Nikinim razmišljanjima, dozvolili smo i jezicima da, iako su brojni, budu djelomično manjkavi.« Nika Radić nizu dosadašnjih uspjeha (između ostaloga dobitnica je najveće hrvatske nagrade za mlade umjetnike - Radoslav Putar 2003) dodaje i Young European Artist 2005 Award, koju »Trieste Contemporanea« svake godine posljednjega desetljeća, otkako se proširio senzibilitet za ove prostore u Europskoj Uniji, rezervira za mladog umjetnika iz srednjoistočne Europe.

»Radionica« donosi presjek Nikinih dosadašnjih odabranih radova kojima ona na inteligentan, suptilan i intrigantan način propituje prirodu i značenje/a komunikacije te važnost konteksta u kojem se ona javlja (koliko je važan medij kao sredstvo, prostor u kojem se komunikacija odvija, memorija i društvena /ne/uvjetovanost kao kolektivni i individualni kontekst).

Osobit je naglasak na projektu Reykjavik Journal (2. rujna - 31. listopada 2004), nastao tijekom umjetničina dvomjesečnog boravka na Islandu, koji je u cijelosti objavljen u »Radionici«. Čine ga komadi običnoga bijelog papira na kojima je, uz datum, flomasterom pribilježeno kratko opažanje ili komentar dana. Nika Radić zapaža geografske posebnosti: neobične navade tamošnjih ljudi: poneka, naizgled, banalna opservacija kao da traži metafizički kontekst: različitosti s domaćom scenom u Hrvatskoj: ili sličnosti: i zaključuje dnevnik bilješkom koja, barem zvučnošću, evocira aforizme Oscara Wildea: »31. 10. / It seems that all artists have a second job«.

Te su bilješke bile oblijepljene po zidovima Living Art Museuma u Reykjaviku 2004. One su subjektivna opažanja i doživljaji stranoga konteksta u koji je umjetnica naglo, nakratko, gotovo umjetno ubačena, istrgnuta iz uobičajene i bliske okoline. Te su bilješke, također, samo naizgled banalna, jednostavna i lako razumljiva opažanja. Iza lažno naivna i površna pogleda velikih očiju s dugim trepavicama koje se trepćući čude kriju se inteligentne, duhovite, pronicave, ponekad ironične opservacije. Sama autorica ističe: »Za biti u stanju ukazati na stvari koje se uzimaju zdravo za gotovo, čovjek mora izgubiti (ili uopće nemati) osjećaj pripadnosti kontekstu. Ne dijeleći nužno kontekst komunikacije, postaje se, paradoksalno, u stanju komunicirati čudnost običnoga.« Kao proizvod izleta na Island nastaje i instalacija za tršćansku galeriju Studio Tommaseo pod naslovom Scream. Nika Radić pretvara pregradama pregledni prostor galerije u iskonstruirani koridor na rubu da postane labirint. U »zabitom kutku« čeka nas Urlik. Janka Vukmir tumači: »Urlikanje petero protagonista ovog islandskog videa bilo bi jednostavnije za interpretaciju da jedan od njih, zapravo, ne urla. On šuti i samo gestikulira. Izraz lica nam govori sve. Dapače, činjenica da on ne ispušta zvuk, zapravo je (po sasvim klasičnim manirističkim pravilima) još naglašenija. Inverzni naglasak, naglasak nedostatkom djeluje i danas snažno.

»Radionica« je s ovom novom koncepijom ponudila pregledan i lako čitljiv presjek rada Nike Radić. Ivana Rončević