Car (ni)je gol

Car (ni)je gol

Kriza kazališta nije fenomen od jučer, pa ni sutradan neće biti riješena. Ipak, stalan hod rubom provalije iscrpljuje i hodača i promatrača. Jedan jedini korak, možda, odlučuje o svemu: bude li u pravome smjeru, on može značiti i početak preokreta

Tijekom proteklih dvadeset i pet godina bavljenja kazališnom kritikom napisao sam i niz komentara o proteklim kazališnim sezonama; dapače, na kraju svake pojedine sezone, to je postala neka vrst nezaobilazna rituala. Uvijek sam se pitao, (a, istini za volju još se i danas pitam), što bi zapravo taj komentar trebao biti: ponovna ocjena viđenog unutar šireg konteksta, kronika, rasprava o repertoaru, ili pak polemički tekst o propuštenim prilikama. Sve te pristupe, i još poneki, bilo bi moguće i kombinirati - što je zapravo svejedno: učinak je ionako isti. Čitatelji će se možda složiti, a možda i neće, s nekim mojim tvrdnjama: oni kojih se one izravno tiču slegnut će ramenima i nastaviti s rutinom. A vražja je stvar ta rutina, i kako godine odmiču, sve mi se više čini nepobjedivom (štoviše, nedodirljivom, ako nisam i sam zapao u - rutinu). Uhodani tijek stvari, naime, hoće da se repertoar određuje u posljednji trenutak, da ga uglavnom određuju redatelji, i da u njemu nema sustava, to jest da ga determiniraju sporednosti, akcidencije ili moda (o, da!), a ne neko dugoročnije ili sveobuhvatnije promišljanje.

Staro kao novo

Zato je sve teže pisati slojevit članak o protekloj sezoni; pojedine predstave, svejedno u kojem kazalištu, ostaju izolirani fenomeni, i nikako se ne ulančavaju u smislen niz niti stupaju u spomena vrijednu relaciju - bilo međusobno, bilo spram konkretna društvenog i kazališnog univerzuma unutar kojega nastaju. Sezona se ukazuje kao zbroj predstava, kazališta gube fizionomije, čak i identitete, a promatračima se sve ukazuje samo kao rezultat ovakve ili onakve slučajne konstelacije. Međutim, već je bilo mnogo riječi o krizi kazališta te su pokušani i primijenjeni najrazličitiji lijekovi (svaki novi intendant/ravnatelj nosi svoj lijek): od učinkovite primjene pseudotalijanske maksime dolce far niente (HNK u Zagrebu), preko povezivanja s estradom (HNK u Rijeci), do produkcije mjuzikla za mjuziklom u teatru koji je zamišljen kao dramski (KMD u Dubrovniku). Istini za volju, nijedna od tih panaceja nije izmišljena jučer, déjŕ vu, za onoga tko dovoljno dugo gleda, u kazalištu je već gotovo sve.

Nažalost, utoliko gore. Jer, ako je išta obilježilo proteklu sezonu, a može se uopćavati, onda je to nedostatak novih ideja. Nota bene, zato i promicatelji današnjih novina toliko zaziru od dugotrajnih i ustrajnih gledatelja: takvi su kadri demistificirati i demaskirati gotovo svaku od njih. Carevo novo ruho? Ne, ali, car nije gol: odjeven je u preokrenuto (prevrnuto) staro, ili još starije odijelo. Najbolja je publika - nova publika, kako je i sama nova, njoj je i sve drugo u kazalištu novo. Ona i najlakše potpada pod utjecaj znalaca koji na tržište staro plasiraju kao autentično novo; i to treba znati. Ali, zato je kazalište već poprilično dugo u agoniji; prima različite vrste infuzija (državnofinancijskih, deklarativnih, pseudomenadžerskih), no to mu na dulji rok baš i neće pomoći; pomoglo bi samo - odbacivanje rutine kakva je sada.

Naime, ponovno profiliranje teatra u skladu s njihovom temeljnom zadaćom i poetikom koju je definirala tradicija (što uopće ne podrazumijeva zatvorenost i konzervativizam, kako to profesionalni osporavatelji imputiraju; dapače, otvara vrata za drugo i drukčije - na drugom mjestu), potom formiranje repertoara (barem okvirno) za više sezona unaprijed, pri čemu bi se slijedila tema ili logična nit koja ne bi bježala od refleksije ili kritike društvenih aktualija te konačno suočavanje kazališta s drugim autorima i drugim naslovima od onih koji su u nas ciklički na programu (pojam klasika znatno je širi od onoga što se u nas prezentira, a da ne spominjemo izbor djela suvremenih svjetskih i domaćih dramatičara; usudio bih se reći da je tri četvrtine dobre svjetske dramaturgije u nas bilo i ostalo, a i ostat će, nepoznato). Uz ostalo, kazalište je proračunati rizik, kad jednom definira početne i okvirne parametre, ono mora potisnuti strah od novog i (još) neprokušanog. Inače, uskoro će publika u nas poznavati samo tri dramska djela: Hamleta, Dunda Maroja i tzv. brodvejsku/londonsku uspješnicu.

U metropoli

Ipak, žilavo je naše kazalište: preživjelo je i netom završenu sezonu, pa je čak u njoj moguće zapaziti i nekoliko pozitivnih pojava. Na primjer, nakon dugotrajne letargije, probudilo se zagrebačko GDK Gavella: ako je i početna erotika opasnih veza doživjela smiješnu propast već sljedećim predstavama (Sudnji dan, Prije sna, Ptičice) bilo je moguće uputiti manje prigovora - moguće, više njima pojedinačno, negoli liniji u koju se uklapaju. Drugim riječima, Gavella se redefinirala i počela oporavljati - nadajmo se da će tim putem i nastaviti. Ostala zagrebačka kazališta nisu ni oblikovala liniju o kojoj bi bilo moguće govoriti: realizirala su pojedinačne solidne predstave, ali bi eventualno probuđenu nadu već sljedećom - ugasila.

S margine, u prvi je plan opet izbila Mala scena Rezinim Životom x 3: komercijalno ili ne, riječ je jednostavno o - dobru kazalištu, koje se zasniva na receptu koji bi mnogi zanemarili, kad bi znali što staviti na njegovo mjesto; naime, na tekstu i glumcu, te na redatelju koji poštuje i jedno i drugo. Kazalište par excellence u agoniji, Teatar ITD, pružio je dokaz vitalnosti Koljadinom tranzicijskom dramom Murlin Murlo, Kriza u krizi zagrebačkoga HNK zasjenila je Bettijevu Korupciju u Palači pravde, najmanje spornu produkciju tog teatra protekle sezone, Komedija je izvela nagao (i neočekivan) zaokret prema angažiranom teatru: nakon Chicaga uslijedili su Brecht i Weiss (Majka Hrabrost i Mockinpott), Kerempuh je nastavio svojim putem (sve više skliskim), i tako dalje. Zagrebačko kazalište lutaka napokon je dobilo dvoranu kakvu zaslužuje: ni tom događaju nije pridana primjerena pozornost te preostaje samo nada da će obnovljeni prostor potaknuti i unutarnju obnovu tog teatra, dobrodošlu ambiciju koju valja iskazati programom.

Na kraju, napuštamo metropolu, i ne odlazimo ni u jedno od regionalnih središta. Tražimo kazalište, koje današnju oskudicu sredstava nadomješta entuzijazmom umjesto drugdje uobičajenih iluzionističkih postupaka: nalazimo ga u - Virovitici. Ako i nije kadro dosegnuti vrhunce umjetnosti (jer za to ne postoje objektivni preduvjeti), Kazalište u Virovitici posjeduje mnogo od onoga što drugima nedostaje, recimo: odgovornost, vidljiv užitak proizvodnje teatra, definiran repertoar, otvorenost i spremnost na suradnju. Zato taj mali teatar valja istaknuti - ako već ne kao univerzalni model, onda barem kao uzor umijeća preživljavanja na skroman, ali pošten način. Bez sitnih trikova, varanja publike i velikih riječi s malenim pokrićem.

A hoće li iduće sezone biti bolje? Općenita kriza kazališta nije fenomen od jučer, pa ni sutradan neće biti riješena. Ipak, stalan hod rubom provalije iscrpljuje i hodača i promatrača. Jedan jedini korak, možda, odlučuje o svemu: bude li u pravome smjeru, on može značiti i početak preokreta. Hoće li do toga doći sljedeće sezone, vidjet ćemo. Dakako, ako ne bude kasno, ili ako mi sami ne zakasnimo.Boris B. Hrovat