Brzo okidanje, trešnjino stablo

Damir Fabijanić, Krug u kvadratu / Slike Japana, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 27. lipnja - 17. srpnja 2005.

Brzo okidanje, trešnjino stablo

Fabijanićeve fotografije pod dojmom nisu putopisne; dobile su snažno autorstvo koje je pomirilo niz naizgled nepomirljivih stvari u Japanu, upravo na onaj način kako one tamo i jesu pomirene, dajući im autentičnost

Izložbu fotografije Damira Fabijanića u Muzeju za umjetnost i obrt, nemoguće je promatrati bez konteksta velike izložbe u Japanu, Expo 2005. Mudrost prirode, na kojoj se Hrvatska, odustajući od toga da se mjeri razvojem tehnologije, željela iskazati čvrstom idejom. O panoramskim snimcima Hrvatske iz zrakoplova projiciranim na soli, koji se promatraju s galerije tako da posjetitelji imaju dojam da lete nad Hrvatskom, već je mnogo rečeno, ali koautor Damir Fabijanić (zajedno s Daliborom Martinisom i studiom 3 LHD) nije mogao stati samo na toj prezentaciji, u Japanu koji vidi prvi put.

Fotograf gleda fotoaparatom i jednaka stvar dogodila mu se, tvrdi, kada ga je Britanska ambasada poslala u London da snimi Festival dizajna. Od preobilne građe nastala je knjiga London od A do Z, tvrtka Visit Britain otkupila je dio građe, a u Kulturnom centru Kaptol priređena je izložba. Sadašnja izložba o Japanu dosad je objavljena u »Canadian Arhitect«, časopisu za arhitekturu, a Japansko veleposlanstvo zainteresirano je da je prikaže i u drugim dijelovima Hrvatske. I u London i u Japan Damir Fabijanić došao je prvi put, i na jednom i na drugom mjestu boravio je kratko, bilježeći prve dojmove, i na jednom i na drugom mjestu zabilježio je ono što jest London ili Japan, baš ono što je karakteristično, ali na očigledno drukčiji i zanimljiviji način od svih dosadašnjih.

Fotografije pod dojmom

Upravo je kratkoća boravka ono što je autora prisililo na brzu reakciju, na to da posegne za intuicijom i isključi ratio. Brzina reagiranja nekako je blisko povezana s esencijom fotografiranja, uz pojačavanje autorstva, osobnog stajališta. Ne samo biti na kratko, nego biti negdje prvi put, bez razmišljanja unaprijed, ono je što stvara novost i svježinu kod viđenog. Ili da parafraziramo Aldousa Huxleya koji je pisao: želim prvi put putovati ne znajući, uživajući i blagoslivljajući svoje neznanje. Fabijanić uspijeva vidjeti, zato što ne zna, u potpunoj ignoranciji, uspijeva potpuno prepoznati ono što nikada nije vidio, jer ono što znamo ne prepoznajemo, nego se prisjećamo. U drugom i trećem posjetu možda su potrebni prethodni kulturni vodiči, duge pripreme i objašnjenja, ali tada autor više ne fotografira, ne gleda pod dojmom. Fabijanićeve fotografije pod dojmom zato nisu više putopisne; dobile su snažno autorstvo koje je pomirilo niz naizgled nepomirljivih stvari u Japanu, upravo na onaj način kako one tamo i jesu pomirene, dajući im autentičnost.

Pomirene suprotnosti

Najuočljivija na fotografijama možda je koegzistencija tehnologije i ljudskosti. Jer na Fabijanićevim fotografijama važni su ljudi u impresivnoj arhitekturi. Druga naizgled nespojivost čiste su geometrijske linije u metežu boja i zbivanja. Treća, vjerojatno bit sama Japana, pomirenje je prošlosti i budućnosti, tišina u buci, smirenje u gužvi, sklad u metežu, spori kist kaligrafije uz koji mislimo, tik do prometnice sa šest traka. Tematske kolaže, uz koje je prvobitna namjera bila veća informativnost, Damir Fabijanić snimio je digitalnim aparatom. Isprva samo informativne fotografije slažući u kolaž ipak je pretvorio u sliku. Sve ostale fotografije snimio je širokokutnim objektivom, 6 x 6, ne upotrebljavajući pritom stativ, pa ni u slučaju noćnih snimaka, nego koristeći se umjesto toga vlastitom nogom, oslanjajući se na ogradu, kako nimalo ne bi samim snimanjem utjecao na zbivanje koje snima.

Svaka fotografija drukčiji je pogled, uz tržnicu ide i ekspresija zamišljena trgovca, dio zgrade s pokretnim stubama mogao bi biti i brzi vlak, prolaz je s ljudima tamno-svijetla geometrijski pravilna kompozicija, dio ulice odjednom oživljava i elementi na njoj međusobno komuniciraju; bicikl, sjena, trešnjino stablo ispred novih zgrada i aerodinamičnih automobila koji se naziru u dubljoj perspektivi.

Dodatno majstorstvo na Fabijanićevim fotografijama uravnotežen je sklad praznine i meteža, punih i praznih prostora. A sve to, treba naglasiti, nije nimalo pretenciozno, više je riječ o neobičnu osobnom načinu Fabijanića koji ističe japansku neobičnost, o svojevrsnoj preciznosti ljepote, koja je neraskidiv dio japanskoga mentaliteta. Svaki put Damir Fabijanić vidio bi tu ljepotu odjednom, jer jednostavno naviknuo je tako gledati i tako gleda.Dina Ivan