Breme Brucea Willisa

Breme Brucea Willisa

Talac, triler sročen za karizmu svoje zvijezde - ali Willis ga, paradoksalno, svojim nastupom sabotira

Bruce Willis u karijeri se obračunao s nizom zatornika američkog načina života: od domaćih i stranih kriminalaca u serijalu Umri muški, preko gangstera u filmu Prljavi igraju prljavo i terorista u Opsadi, do svemirske prijetnje u Armagedonu i galaktičkih osvajača u Petom elementu. U Taocu se, pak, suočava s najneočekivanijom prijetnjom u filmografiji: s trojicom polupismenih huligana.

Ne želim reći da huligani ne bi mogli jako zagorčati život šefu policije u pokrajinskom gradiću. Ali kada toga šefa glumi Bruce Willis, nemoguće je oteti se bremenu koje on sa sobom nosi: drukčije bi bilo da se radnja zbiva u Kaštel Štafiliću, a da djelatnika MUP-a glumi Ivica Vidović. Ali ovo je Bristo Camino, uređen prema mjerilima imućnih žitelja južne Kalifornije koji svoj specijalistički posao obavljaju kod kuće. Tu nema sirotinje koja bi kvarila kapitalističku idilu suburbije: od policije bi se očekivalo da sve sumnjivce susretne pri ulazu u mjesto i drži pod strogom paskom sve dok odande ne odu, ako uopće uzmognu ući. Jeff Talley, Willisov lik, propušta učiniti taj preventivni potez.

Banalna premisa

Upravo će iz tog liberalizma poteći sve nevolje: tri dokona delinkventa iz hira će odlučiti provaliti u vilu samohranog oca dvoje djece ne bi li mu ukrala automobil, i u tome uspjeti, iako je vila opremljena najnovijim protuprovalnim sustavima. Zatim će se u jednom od njih probuditi ubilački poriv, a za samohranog će se oca ispostaviti da je mafijaški knjigovođa. Riječju, počet će se gomilati sve nategnutije i ishitrenije scenarističke konstrukcije, ne bi li se od banalne premise stvorila situacija dostojna sposobnosti jednoga Brucea Willisa - s kulminacijom u usporednoj otmici Willisovih najmilijih, ne bi li svakomu bilo jasno koliko su junački ulozi u igri.

Talac, tako, postaje triler sročen za karizmu svoje zvijezde - ali Willis ga, paradoksalno, svojim nastupom sabotira. On ovdje nije McClane, Hallenbeck, ili pak Hartigan, jedan od svojih prekaljenih likova; on Talleyja igra kao tipični Traumatizirani Willisov Lik iz Shyamalanovih ili Gilliamovih filmova. To buni gledatelja, a jasno je da buni i redatelja; dok Talley bespomoćno zdvaja izvan viletine, knjigovođin sinčić unutra ševrda klimatizacijskim cijevima kao mali John McClane. Nešto je tu očito naopako!

Pretpostavljam da je Talac bio mišljen kao vrhunski iskaz današnje američke paranoje, u kojoj je već i najbezazlenija prijetnja dovoljna da unese kaos u buržoasku idilu: ipak, smušenost konstrukcije ne čini film dovoljno dojmljivim za tako preuzetna tumačenja. Prije će biti da daje samo jednu pouku - kad radite film s Willisom, dobro razmislite kakva točno Willisa želite.Vladimir C. Sever