Bogat izbor zanatske osrednjosti

Bogat izbor zanatske osrednjosti

Sezonu nisu obilježile pojedinačne predstave, nego repertoarna slaganja i njihov međuodnos u svjetlu promjena na čelnim pozicijama čak četiri zagrebačke pozornice

Mora se priznati, gledano unatrag, da upravo završena zagrebačka kazališna sezona i nije bila tako dosadna i tupa kako joj obično jednoglasno tepaju. Spusti li se prag očekivanja, ili se stvari jednostavno gleda fenomenološki neutralno, kao doslovno shvaćeno zrcalo koje kazalište danas još može ponuditi zbilji, svega je tu bilo: prikrivena razračunavanja s nacionalnim mitovima, refleksija na rat i njegove posljedice, evociranja uspomena na bolju kazališnu prošlost, poticanja glazbenokazališnih zabavnih formi s dodatkom avangardnoga nasljeđa ili bez njega, inventivnog i neinventivnog prepletanje žanrova, otkrivanja bijelih mrlja domaćih repertoara, koketiranja s estradom…

U sukobu poetika

Od Shakespearea, Molie` rea ili Ionesca, kojima su se u naletima punili zagrebački repertoari prethodnih sezona, ove nije ostalo ništa. Čak ni za Histrione, koji su odlukom za suvremeniju tematiku i redatelja koji ipak ne može ne ostaviti svoj rukopis prošloga ljeta ostvarili svoju najbolju predstavu u posljednje vrijeme. Ljubica Nine Škrabea i Georgija Para bilo je ugodno iznenađenje za otvaranje sezone koju ipak neće obilježiti predstave, koliko upravo repertoarna slaganja i njihov međuodnos u svjetlu promjena na čelnim pozicijama čak četiri zagrebačke pozornice.

Damir Mađarić kao umjetnički ravnatelj Teatra &TD tako je tek ove sezone pokazao što mu je zapravo plan i program kazališta koje bi najradije pretvorio u gradsko, iako je ono sastavni dio oronule strukture Studentskog centra. U stalnu sukobu s Vijećem za kulturu SC-a, i takva je uprava Teatra &TD uspjela iznjedriti dvije nezanemarive produkcije: Gombrowiczevu Ivonu, kneginjicu od Burgunda i Koljadinu Murlin Murlo. Zaboravljeni poljski klasik i suvremeni tranzicijski ruski uspješnik, u režiji Jasmina Novljakovića i Dražena Ferenčine te sa zajedničkim nazivnikom Darije Lorenci, našli su se tako u Mađarićevu programu kao izniman početak, poslije doveden do apsurda neuspjehom autorskoga projekta Cvijeta Matka Sršena. Pribroji li se tako vrtoglavoj krivulji i enigmatičan, samoispisiv Kineski rulet kojim je Damir Bartol Indoš prvi put zakoračio u instituciju i suradnju s profesionalnim ansamblom, kao projekt sama SC-a na pozornici Teatra &TD, čini se da ovom kazalištu slijede, i na pozornici, ali još više iza nje, uzbudljivi dani.

prije sna, srećom

I personalna promjena u Dramskom kazalištu Gavella odrazila se na program. Novi ravnatelj Darko Stazić jednostavno je imao sreće i pogodio s novim tekstom Lade Kaštelan, koji je i redateljicu Nenni Delmestre uhvatio u njezinoj boljoj, realističnoj fazi. Rezultat je Prije sna, dramaturški napuknut, ali zdušan pothvat uglavnom ženskoga dijela ansambla i ujedno jedna od najboljih predstava zagrebačke sezone. Dok je von Horváthov Sudnji dan pokazao da Georgij Paro ne može dvaput zasjati u istoj sezoni, Ozren je Prohić pak sa Šovagovićevim Ptičicama, svojom trećom zagrebačkom režijom u istoj sezoni, napokon uspio. Potka suvremenosti koju traži, i za koju je voljan dati i previše sebe, presudila je, naime, i dvolikom projektu Euripidovih Herakla i Alkestide u HNK i kasnijim, još nesretnijim Patnjama gospodina Mockinpotta Petera Weissa u Komediji, iako ih krasi redateljski rukopis te unutarnja i izvanjska relevantnost i referencijalnost.

No, Prohićev Euripid nije ni izdaleka najgore što se u dramskom repertoaru ove sezone dogodilo središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. Ni sanacijski program zbog nagomilanih dugova, ni razrješenje intendanta Mladena Tarbuka, neće biti toliko pogubni za zagrebački HNK koliko težnja za rekonstrukcijom muzejskog kazališta, kakva je najbolji primjer Korupcija u palači pravde Uga Bettija u režiji Joška Juvančića. Marinkovićeva Glorija, još jedan veliki povratak Božidara Violića, predstava je koja je kratkotrajnu slavu zaradila najviše povratkom kultnog, i ovdje ta inače istrošena riječ ima puni smisao, i svevremenog teksta. Ni Violić ni Juvančić nisu, ipak, ni na trenutak pokušali svoje velike teme oploditi, nego su ih tek postavili, profesionalno, emocionalno suzdržano, promišljeno, scenografski monumentalno, ali bez značenjskoga dodavanja te zadržavajući potpuni nadzor. U slučaju Korupcije… dojam je filmski, i to kinotečni, dok je u Gloriji zasjao, uz nezanemarivu pomoć zahvalne uloge, tek Mustafa Nadarević, koji se nadzoru oteo gotovo slučajno.

Festival svjetskoga kazališta

Niz promjena na čelnim pozicijama u zagrebačkim kazalištima nastavio se u ZKM-u, dolaskom Dubravke Vrgoč i odlaskom Slobodana Šnajdera. O repertoarnim posljedicama te odluke dosad govori tek Ana Karenjina, komercijalno uspješan i kazališno ipak ne nebitan autorski projekt mladoga ruskog redatelja Vasilija Senina, nastavka ovogodišnjega dominantno ruskog izdanja Festivala svjetskoga kazališta kojem je nova ravnateljica ujedno i selektorica. U raskoraku između prepoznatljivosti lektire i autorskog čitanja s jedne te intimne drame i spektakla koji iziskuje najbolja kazališna dvorana u gradu s druge strane, Ana Karenjina svojevrstan je, i poetički i produkcijski, antipod Dragoj Eleni Sergejevnoj Ljudmile Razumovske, izvrsnu komadu koji je u ZKM-u naišao na nevještu režiju Edvina Liverića, ali je izvođački zaokružio Šnajderov mandat pokazujući da je, ako ništa drugo, kvalitetno pomladio ansambl. Palačinke Filipa Nole nastavile su istrzani niz nedovoljno artikulirana autorstva toga kvalitetnog glumca, dok je mjuzikl Doktor Dolittle zadovoljio kazališne apetite tek najmlađe publike

S obzirom da se Kerempuh nije proslavio ni uprizorenjem pitke proze Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi, a ni sa zanimanjem očekivanim susretom suvremenoga, svjetskog i novokazališnog redateljskog rukopisa Ivice Buljana s lakozabavnim klasikom, Feydeauovim Pa ne hodaj gola naokolo, suma zagrebačkih repertoara ove sezone zapravo je na Kaptolu, gdje Gradsko kazalište Komedija nastavlja dizati glavu u predjele navodno elitne umjetnosti. Kao postmoderna protumačena djeci, tako izgleda repertoar gdje su istovremeno i Brechtova Mutter Courage s izvornom glazbom, koja onda navodno zvuči falš, zatim Weissov Mockinpott transponiran u čaplinovsku nijemofilmsku maniru, popularni mjuzikl Skidajte se do kraja i domaća komedijica Legalisti. Krilatica Anything goes! tako je dobila novo značenje, dok u relevantnom kazališnom sjećanju treba ostati tek Dolenčićeva simultanka s Brechtom i ansamblom Komedije.

Uspavani exit

Za Teatar Exit prvi je dio sezone, s premijerom Usamljenog zapada Martina McDonagha, ulazio u slavljeničku desetu godinu rada. Iako je predstava, nastala u suradnji s britanskim Volcano Theatre Company, potvrdila Exitovu reputaciju i s Mladenom Vasaryjem i Damirom Klemenićem pokazala drukčije lice hrvatskog glumišta, čini se da su se crveni i crni iz kazališta iz Ilice 208 nakon obljetnice uspavali. Naime, ukupno druga i posljednja ovosezonska premijera u istom prostoru bila je neovisna produkcija Eric a Satie! koju potpisuje Atelier Chorégraphique Marka Boldina.

Među pojedinačnim produkcijama i gostovanjima na zagrebačkim pozornicama treba izdvojiti zagonetne Brisane poruke BAD Company, aktualnu Odštetu Kazališta Mala scena, Vane + Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, nezaboravnu Helverovu noć sarajevskoga Kamernog teatra, Blazinec Slovenskoga ljudskog gledališča iz Celja, Prokletu avliju Kruševačkoga pozorišta i intimističku Enciklopediju mrtvih Montažstroja. Sveukupno, zagrebačkoj sezoni 2004/5. ne može se prigovoriti jednostranost ili jednostavnost, no raspršenost repertoarnih izazova ipak ne nudi onoliko kazališnih vrhunaca koliko bi se letimičnim pregledom produkcija moglo očekivati. Između brojenja programskih stavki i mjerenja izvrsnosti trebali bi se odlučiti i kazalištarci i publika, te odgovoriti na pitanje što je važnije: bogat izbor zanatske osrednjosti ili uska staza kreativnih presedana.Igor Ružić