Barbarske inverzije

Barbarske inverzije

Kao priča o propalu starom svijetu ponikla iz mentalnih zasada novog i, barem izvana, povijesno najsnažnijeg, Miliusov film tako ostaje fenomen za sebe - iznimno relevantan i žanrovski i metafilmski, ali rijetko kad shvaćan, a nikada nadmašen

»Conane, što je najbolje u životu?« pita dalekoistočni velmoža cimmerijskog gladijatora prije nego što će on poći u slobodan život barbara. »Zdrobiti neprijatelje, natjerati ih u bijeg pred sobom i čuti naricanja njihovih žena«, odvraća mu smjesta Conan. Premda je film do tog prizora već ostavio snažan dojam, audio-vizualnom naracijom impresionistički dočaravši sve svoje ključne motive - krv, nepravdu, preživljavanje, odricanje i napose čeličenje - tek ta jasna verbalizacija daje do znanja gledatelju o kakvu je filmu riječ. Conan barbar istinska je barbarska priča, onoliki odmak od kulturnih zasada morala koliki se od visokobudžetnog američkog filma uopće može i očekivati. Kao takav, film ostaje dosljedan u uspostavljenu stanju svijesti cijelim trajanjem. Upravo zato, zbog svoje nepokolebljive nevoljkosti da se cjenka s ukusom uljuđene publike, film je ostao cijenjen i rado gledan i gotovo četvrt stoljeća nakon nastanka. Usudio bih se ustvrditi da to nije stoga što je njegova ideologija predcivilizacijska; upravo suprotno, ona je poslije civilizacijska - i iz nekog razloga iznimno prihvatljiva upravo u našem vremenu.

Teksaško srednjovjekovlje

Citat s početka teksta potječe iz životopisa Džingis-kana; tvorac Conana, pulp-pisac Robert E. Howard, nikad ga nije stavio Conanu u usta, ali sâm se njime nadahnuo. U kratku životu, završen samoubojstvom u 31. godini, Howard je bio marginalac čak i za pojmove rodnoga Teksasa - odgojen u patrijarhalnom duhu, uz lov i vatreno oružje, mogao je postati običan huligan da nije imao razvijen osjećaj za pisanje. Iz prvobitne zadivljenosti minulim svjetovima Howard je stvorio cijelo jedno zaboravljeno doba, hiborejsku eru, smještenu »Između vremena kad su oceani progutali Atlantidu i uspona Arijevih sinova« - što će reći, u paleolitik; ali staro kameno doba za Howarda je vrijeme kad je ključno otajstvo preživljavanja bila zagonetka čelika.

Conan cijelu životnu paradigmu temelji na ratničkom kodeksu proizašlu iz te kovine što siječe i pjeva. To nije mentalitet onih koji civilizacije grade, nego onih koji ih razaraju; Howard je posredovanjem fiktivnih svjetova pisao o dobu u koje riječi poput Džingis-kanovih pristaju; o ranome srednjovjekovlju, ali možda i o vlastitu vremenu. Svakako, da je njegovo djelo bilo tek projekcija mačizma, bilo bi zaboravljeno u doba kad je nastalo. Ovako, nakon što su ga u šezdesetima iz zaborava izvukla roto-izdanja s ilustracijama Franka Frazette, u sedamdesetima stripovi Roya Thomasa i Johna Busceme, a u osamdesetima ekranizacija Johna Miliusa o kojoj je ovdje riječ, Conan se uspio ne samo zadržati u svijesti masovne publike nego i postati paradigmatski lik.

Možda je za to bio zaslužan upravo Milius. Poklonik filmskoga mačizma, potekao iz iste klase sveučilišta USC kao i George Lucas, nikad u karijeri nije našao nadahnuće jače od Conana: praktički svi njegovi ostali ratnički projekti (Crvena zora, Uljezov let) bili su tako tezični i ispolitizirani da ih čak ni Amerikanci nisu mogli probaviti. Conan je, baš zbog svoje povijesne izmještenosti, Miliusu dao da se razmaše u junačkom, ali i u angažiranom pisanju. S iznimkom zavedene sljedbe glavnoga negativca, prilično jasne alegorije hipija, Milius pristupa Howardovu predlošku ne kao autoritativnom predlošku za ekraniziranje, nego kao riznici motiva za sazdavanje svijeta po sebi. Odnosno: dva radikalna mačo-umjetnika s početka i kraja 20. stoljeća upravo su s likom Conana dala najsuvisliji prikaz tvrde struje američkog mentaliteta. Džingis-kanova maksima - do koje je Milius, po svemu sudeći, došao neovisno o Howardu - pritom, začudo, nije zaključni kredo. Ona je sirov izraz stajališta koje će Conan, tijekom pustolovina, sve češće morati nadilaziti i usklađivati s potrebama drugih, da bi, u konačnu suočenju s vlastitim, ali i društvenim demonom, doista postao junak - onaj čija djela donose blagodat zajednici.

Nadilaženje krvi

Lako bi sad bilo izvući tezu da si putem Conana možemo prispodobiti mentalitet danas najznamenitijega Teksašanina, Georgea W. Busha. Ali Conana za eru tog republikanskog vođe nismo dobili (Howard je stvarao pod Hooverom, Milius pak pod Reaganom). A, što je najtužnije, fantastika se udaljila od modaliteta pripovijedanja koji bi, pod krinkom izmaštana barbarizma, imao reći štogod o ćudi onih koji drže da za popustljivost i shvaćanje nema mjesta, da je čelik konačna istina. Možda je to simptomatično; možda svaka ozbiljna priča o Conanu mora poći od takvih načela, ne bi li ih nužno nadišla. Možda je ona danas potrebnija nego ikad prije, ali nitko nije voljan poći putem krvi koji bi ona tražila, a vjerojatno više ni pristupiti joj s dovoljno jasnim uvidom da paradigmatski Conanov put ostane razvidan.

Žanr je epske fantastike, usprkos čestim, ali i neautentičnim pokušajima u ostatku osamdesetih, na velikom ekranu bio posve zamro sve do Gospodara prstenova. Ali Tolkienova priča ima posve drugačiji predznak od Howardove; njegovi junaci uljuđeni su prijatelji vilenjaka, a barbari im uvijek ostaju izvan svjetovnoga zora. Kao priča o propalu starom svijetu ponikla iz mentalnih zasada novog i, barem izvana, povijesno najsnažnijeg, Miliusov film tako ostaje fenomen za sebe - iznimno relevantan i žanrovski i metafilmski, ali rijetko kad shvaćan, a nikada nadmašen.

Conan barbar upravo je objavljen u dvostrukom DVD-izdanju, koje se u odnosu na prijašnje razlikuje samo dodatkom 18-minutnog priloga o ulozi Conana u povijesti žanra, s kojim ovaj tekst ponajprije korespondira.Vladimir C. Sever