AMBIJENTALNO DOJMLJIVA AKCIJA

AMBIJENTALNO DOJMLJIVA AKCIJA

Stavljajući zemlju u kontekst umjetnosti, Vlasta Delimar pokušala je usporediti pojedina, inače naoko disparatna, značenja i potaknuti rasprave ne samo o usko umjetničkim i ekološkim temama nego i o složenim civilizacijskim izazovima koji se dotiču afirmacije novih društvenih vrijednosti, odnosa lokalnog i globalnog, pitanja identiteta, problema kulturne samoodrživosti, sraza suvremenosti i tradicije pa i poentiranja vrijednosti kulturne periferije

Fokusiranjem recentne umjetnosti na široki spektar društvenih problema, iz središta interesa suvremenog umjetnika kao da je iščezla nekad samorazumljiva priroda. Ali, uistinu samo na prvi pogled, jer umjetnička tematizacija socijalne, političke i kulturne svakodnevice prirodi nije oduzela njezinu zamamnu moć višestrukog i kompleksnog fenomena. Uostalom, nikada do sada priroda i društvo nisu bili u tako čvrsto isprepletenim vezama, gdje pomak u jednoj sferi utječe na promjenu u drugoj i gdje su uzroci i posljedice samo dio jedinstvena problema. Ta praksa interaktivnosti prirodnog i društvenog donedavno je itekako bila u središtu interesa niza projekata, pokreta i tendencija u suvremenoj umjetnosti. Već i posve nesustavan pregled pokazat će da se referiranje na temu prirode, u većoj ili manjoj mjeri, javlja u pokretima land-arta, arte povere, Fluxusa, konceptualne umjetnosti i nove umjetničke prakse, ali da je i danas prisutna u autorskim interpretacijama nekih suvremenih umjetnika. Sjetimo se samo posljednjih godina možda u nas najprofiliranije serije, umjetničkih akcija u kojima izleti Ivane Keser, Aleksandra Ilića i Toma Gotovca na Medvednicu postaju metafore koje daleko nadilaze usku temu prirode ili ekologije. Sličan tematski podtekst i jednaku širinu značenja implicira i akcija koju je nedavno organizirala i izvela Vlasta Delimar.

ZEMLJA + RURALNOST = NEDOSLJEDNOST?

Umjetnica se do sada koristila temama i postupcima koji su bili izrazito urbanog karaktera, vezana oko pitanja rodne pozicije, spola i identiteta urbane žene, odnosa suvremenog življenja i dominantne kulture i slično, pa je prebacivanje na temu prirode, zemlje i ruralnosti načas zazvučalo kao stanovita autorska nedosljednost. Delimarova je, naime, na zapuštenom obiteljskom imanju u selu Štaglinec pokraj Koprivnice pokrenula projekt i u suradnji s Milanom Božićem i Ivanom Ladislavom Galetom instalirala i izvela nekoliko ambijenata, akcija i performansa, posvećene pokojnom ocu, užarskom zanatu kojim se on bavio i, posebno, prirodi kojoj se u najboljem smislu predao. Jednodnevna akcija s prilozima mnogih od pedesetak sakupljenih suvremenih umjetnika, kritičara i teoretičara iz Zagreba, Varaždina i Koprivnice poprimila je oblik i umjetničke akcije i ekološke tribine i umjetničkog piknika i pokrenulo niz pitanja koja se podjednako tiču umjetnosti, društva, kulture, ekonomije... Stavljajući, naime, zemlju u kontekst umjetnosti, Vlasta Delimar pokušala je usporediti pojedina, inače naoko disparatna, značenja i potaknuti rasprave ne samo o usko umjetničkim i ekološkim temama nego i o složenim civilizacijskim izazovima koji se dotiču afirmacije novih društvenih vrijednosti, odnosa lokalnog i globalnog, pitanja identiteta, problema kulturne samoodrživosti, sraza suvremenosti i tradicije pa i poentiranja vrijednosti kulturne periferije. Moja zemlja, Štaglinec, kao što autorica piše u prigodnome deplijanu, nešto je što nije trebalo ponovno kreirati, izmisliti, jer ona je tu, pokraj nas.

POMNO RAZRAĐENE PORUKE

U kući u kojoj je nekada bila užarska radionica Delimarova je prikazala video i instalirala ambijent posvećen ocu, dok je u jednoj od gospodarskih zgrada izvela performans koji je, poput poznate Beuysove akcije s kojotom, propitivao vibracije između čovjeka i životinje, kulture i prirode. Zatvorivši se u prostoriju/kavez s pilićima umjetnica je dulje vrijeme nepokretno ležala, izazivajući postupno mirenje životinje i čovjeka, prilagođivanje na zajedničko obitavalište i uspostavljanje fragilne, nečujne komunikacije. Bila je to ambijentalno dojmljiva, vizualno atraktivna i psihološki uzbudljiva scena s neobično jakim ekspresivnim, metaforičkim i simboličkim značenjima. Cilj performansa Milana Božića bio je potaknuti osjet podatnosti i izazvati terapeutsko djelovanje svježe uzorane zemlje, dok se akcija performera i filmaša Ladislava Galete, koju je izveo uz malu pomoć Toma Gotovca, sastojala u uspostavljanju ravnoteže između radova u prirodi i primarnih, arhetipskih oblika. Cilj i smisao akcije Moja zemlja, Štaglinec, dakle, nisu određivali nostalgičan, imaginaran ili stvaran, povratak prirodi kao pastoralnom stanju na koju ne utječu individualne sudbine i društvena stanja, nego se razlog uključivanja fenomena zemlje, prirode i doma u sustav umjetnosti mogao, upravo suprotno, pravdati vrlo složenim, proširenim značenjima koja ti pojmovi i stanja proizvode.Marijan Špoljar