Vijenac 296

Kolumne

Pobirci: Ivo runtić

Zazivanje male medvjedice

Zazivanje male medvjedice


Tko je ikad upoznao ili samo vidio Ursulu, odbit će se složiti s njezinim imenom pod značenjskim znakom male medvjedice; tko je ikad vidio male medvjediće u prirodi - kao ja slučajno u Adirondacksu, država New York - pobjeći će i od sama zova takve divljine. Pustimo medvjediće opasna izgleda i opaka izdanka mrke američke medvjedice da se otkoturaju do prvoga palog debla i tako ne upadnu u dabrovo jezero. Vratimo se mojoj prijateljici Ursuli Heinze de Lorenzo u najnaivnijoj predodžbi živa ljudskog bića, onoj nežive lutke iz sobnog ili vrtičkog arsenala dječjih igračaka. Zanemarimo li lutkin ovratnik, čipke i vrpce - što ostaje? Duguljasto lišce nepojmljive djetinjastosti, za koje sam iskreno zabrinut kako izgleda, kad je zabrinut. Zanemarimo li izgledne grudi na neizglednom tijelu, kakvim ga čine lutkari - što preostaje? Preduge i člankovite ruke i noge, noge, noge, tako dugačke da odasvud vire iz konferencijskih prostora bledskog hotela Park.

Iza jezera izlažu se Karavanke kao orijaška sedla na smotri starih alata. Puti i mostići u podbrežju staroga gvozda izgledaju kao vjerna, a napuštena postojbina mrke medvjedice. Ursula ovamo dolazi godinama, i preko okvira ove priče, pa će tako boraviti ondje i idućeg tjedna, kad čitaoci »Vijenca« budu uzimali u ruke ovo štivo. A početkom devedesetih - usred rata - tema penovskog susreta glasila je: Pomažem li svojem bratu? U balkanskoj inačici biblijske predaje o Adamovim sinovima, i prema naslovu mog izlaganja, nije kriv Kain nego Abel, koji tu i nije stočar nego prije ratar, dok obojica i nisu braća.

- Mislim da najbolje može pomoći isti istome - iskušava me španjolska gospođa de Lorenzo na stubišnom dovratku u stanci. - Slažem se, ako i ne mislite na Galiciju i Hrvatsku - uzvraćam i nastavljam: - Držim i da bi se Bogu više svidjela Abelova žrtva u zrnju, negoli Kainova u plodovima. Jer ono što stigne odmah bolje je od onog čega kasnije dođe puno. - Ursula smatra da bi Europa bila bolja kad bi davao onaj koji nema. Jer njezina ravnodušnost danas je njezina narav; tu ona više ne može postati drukčija. Vrlina je kad možete i drukčije. I neka vas ne čudi rezon naravi ili ljudske prirode u vezi s čitavim jednim dijelom svijeta: to dolazi iz vremena kad su baš na ovom kontinentu individualizirali nacionalne osobine. - Moj zemljak Heine - kaže - gledao je Europu kao vrlu mladu curu u zagrljaju genija slobode. - Ursula Heinze Njemica je rodom iz Kölna.

- A nama je Europa bezdušna stara dama, vjerovao sam - kažem joj to - i vjerujem. - Pa i danas, nakon toliko godina, mislim da se pokazalo dodatnim rezonom Dubrovnika, što je domaćinom svjetskog kongresa htjela biti zemlja, čiju su trećinu okupirali. A domaćin bi najprije morao imati svoj dom. Hrvatski PEN je tu bio u najvišem stupnju povjesnosti jedne nacije. Svejedno nisam u odboru uživao u ulozi ovdašnje neznalice glede položaja odakle su tenkovi gađali grad, podrijetla lokrumskih kratera za sadnice, uzroka

zvjezdastom rasprskavanju kamena po ulaštenim pločnicima Straduna. Radije bih poput zadnje sredozemne medvjedice, morskoga čovjeka, bio odlutao put Mljeta nego nestajao u velikoj Argentini, postajao sve rjeđim poput kovanice koju povlače iz optjecaja - spokojan ipak što sam u optjecaj pustio svoj referat, rječit u tome da je Dubrovniku povijest sve, dok mu je prošlost tek nešto poput elementarne nepogode: poneki potres, požar, osvajački upad. - Prije svog negracioznog umika dao sam prijateljici sažetak na njezinu jeziku. Nije da me samo zato nije mogla pronaći, što sam se ustegnuo i drugima. Jer čim je prestalo moje zazivanje nje kao male medvjedice, počelo je njeno zazivanje mojih bolje raspoređenih kolega i kolegica. Jedno vrijeme gubljenja nadoknađeno je višestrukim nalaženjem u mjestu i vremenu sudbine.

Malo tko bolje poznaje Ursulu od mene, koji je u građanskom smislu ne poznajem gotovo nikako. Jedan ili dva razgovora s Ramónom Lorenzom na engleskom ili talijanskom, saznanje o njihovoj kćeri između Danske i Aachena, gdje se trag zaustavlja i produbljuje kao početak sveučilišne karijere. Međutim, malo tko je koristio sve postalne i telefonske načine komuniciranja poput Ursule i mene, otvorio više pošiljaka, dizao tako često telefonske slušalice. Na nama su zaradile dvije pošte, i još zarađuju. Znadem svih ovih godina za pravu grmljavinu letaka, brošura, bizarnih uveza, ukoričenja, tvrdoglava samotiska na papiru iz Nepala, listina i listića, curriculuma i kartica, pjesama o ljubavi i smrti, pjesama o pjesmama, o gradovima koje je posjetila na stipendijski, simpozijski ili kongresni način, molbenih uradaka i pjesama o takvu premetu nelirske mimeze. Dichterling, Poetlein, rugao sam joj se bez uvrede. Stani, počini; puna si odlazaka, a nedolaska. Tvoj stalni geografski i jezični egzil put je iz krize u goru utopiju. Iskrcaj se malo kod nas, u južnoj pokrajini, bit će ti kao u starom romanu, gdje je vrijeme veliko, a prostor malen. Zavuci se i prezimi, medvjedice; ljetuj, lutko.

No Ursula je imala malo vremena, samo do rujna iste godine i idućeg kongresa u njezinu Santiagu. Još je stala uz svjetske brige upoznavati i učiti hrvatske sudbine, uloge, dokaze, povijesnu peripetiju i zemljopisnu desperatnost zemlje i njenog nekoć većeg prostora kao i današnje spasonosne inzularnosti. Zamislio sam ono njezino zabrinuto još djetinje lice žive lutke, kojoj pokušavaju osujetiti naum. Pisala mi je kako u međuvremenu ima mnogo teškoća i gotovo same neprijatelje. Idealno za njezinu pobjedu, slutio sam, u njenoj velikoj ljubavnoj i političkoj agitaciji na svim registrima! I nije mirovala, sve dok to između nje i Croacije nije postao ljubavni slučaj, koji je takav i ostao. Barem to kao u starom romanu! Zaljubila se u žrtvu kao žena najvičnija tome čuvstvu, što ono po pripadnome celebriranju u pjesmama zacijelo i jest. Odložila je krzno, izašla iz svoje kože. Iluzionistička se lutka pretvorila u živu i identitetsku borkinju neznana horoskopskog znaka - valjda kineskog od vode i vatre - te od štošta drugog meni nepoznatog, i zapalila vatromet. Ursula se doista rasprskavala u iluminaciji dostojnoj zviježda velikog medvjeda! Ideju Liburnije s naše navigacije pretvorila je u zračnu lađu svjetskog PEN-a, otpustila konopce, sjela na komandni stol 60. kongresa u Composteli, jubilarne godine najvećeg kršćanskog hodočasničkog svetog mjesta na svijetu. To je njoj slično.

Santiago, sveti Jakov, štap i školjka jakovljeva kapica, rimski iskopi i srednji vijek, u crkvama renesansa i barok. Tradicija je obvezivala dotle, da je Ursula iz imena pisca i peripetije njegova poziva iscijedila ono posljednje moguće, a nekoć i živo poslanje: hodočasničko. A iz sebe također, pa više nije izgledala točna ona njezina lozinka - često ponavljana - kako smo ono što napišemo. Jer s njom su mnogi postali ono što uzmognu polučiti. - I još nešto: nikad dotad u proleterskom i nomadskom svijetu pisaca nije bilo manje odudarne gospode od pera s njihovim gospođama perjanicama - nego tad. Časni hod onamo kao da nas je prosvijetlio.

Stigavši iz Madrida vlakom u kišno jutro, hrvatsku su delegaciju taksiji iskrcali pred pravim srednjovjekovnim konakom za tisuću ljudi: velebnim Seminario Mayor. Prolazeći nakon cjelonoćne vožnje nepreglednim predvorjem, sanjam izvikivanje svog imena preko zvučnika i prvi put čujem da sutra držim nacionalni referat o nacionalnome pro i kontra u literaturi. Eto i meni medvjedičina prskalica u ruku!!! Ursulin način, kompostelski način: muka, pokora, kiša u kaskadama - sve je otežavanje po smislu hodočašća. Nema na primjer svrhe tegobno hodočastiti na sunčani Hvar, dok se ovamo stiže radi okajanja, duhovne okrepe i zahvalnosti u molitvi. Mile, moj sobni i fakultetski drug, kaže mi: - Voda i vatra. Danju pucaju protugradne rakete, svečera je vatromet. - Zna kao i ja, da iz ovog zdanja ne izlazim bez gotova teksta, pa mi govori kako je vani. Založio sam svoju hrvatsku putovnicu za pisaći stroj s priborom. Kao nekim čudom tekst i bude kroz dan i noć napisan, a Ursulinim posredovanjem u posljednji čas i preveden na galješki. Pokora bez kajanja. Kao svoju pokoru dovoljno mi je slušati isprike čelnih ljudi PEN-ova odsutnih u Dubrovniku, tako Heidenreicha iz njemačkog udruženja, koji otprilike drži kako naš PEN postoji valjda od državnog osamostaljenja, a ne kao institucija hrvatskoga jezika i književnosti, zbog čega se i zove svojim narodnim imenom, a tako je bilo i u bivšoj državi. Samo je sad na boljoj adresi u svojoj državnoj kući. - Na isti način i ne okajavam ništa. Jer još od onoga bledskog nastupa na južnoj pozadini dekorativnih Alpa mala je medvjedica predvidjela moje sudjelovanje u sekciji broj četiri - tamo daleko za Pirinejima, odnosno ovdje. - Pristao si i čak rekao da je to jako potrebno. U to ime smo i bili prešli na ti - Ursula će. Ja joj reda radi kažem da je to reda radi trebala staviti na papir, mahati da se papir osuši, mahati meni time. - Došao si i bez toga - otpovrne ona u neprilici i ponosno - što ćeš, nespretno od mene, a prirodno od male medvjedice. - Sve je dobro, pa joj kažem: - Tvoj Heine, kako si onomad rekla, misli najbolje o ponosu i nespretnosti svog španjolskog medvjeda Atte Trolla, ali ne i o ljudima koji ga podvrgavaju dresuri. Počuj:

Atta Troll je stolovao

kao gordi knez divljine

slobodnom na brdskom visu.

Sad u dolu pleše puku.

- Aluzije iz onog vremena. Ali ima jedna rečenica, laka za mene, jer će odavde s Roxosa odmah odlutati s vjetrom u unutrašnjost ove zemlje, dovoljno velike kao potkontinent Europe. Ne volim njezin sjever, ubija me kišnost i hladnoća ovdje gore nego u Njemačkoj, upravo boli. - Oprezno sa svime, pogotovo s boli, Ursula - savjetujem - bol je možda već dokaz o pokušanom rastanku s nečim što ipak voliš, ali rastanak još ne uspijeva. I zbog svega drugog oprez, jer tvoj osjet bola već vjerojatno znači privolu rastanku. - Otad se nismo vidjeli, osim u Pragu, gdje smo se čak i izgubili, no ne i rastali. Ali to je druga i duga priča. Glavno je: zaboravili se nismo.

Što je onda čudno, i što je na kraju bilo doličnije nego da pjesnikinju Heinze ovjenčamo nagradom i boravkom u Dubovici, poetski vjenčamo sa sunčanim Hvarom? Nije otišlo u vjetar. No vjetrovi i konfiguracija onemogućuju neposrednu navigaciju dalje prema Makarskoj, koju u jednoj pjesmi želi upoznati. A tu je i Biokovo, nekadašnje medvjeđe stanište…

Vijenac 296

296 - 7. srpnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak