VRAĆAM SE DOKUMENTARCU

VRAĆAM SE DOKUMENTARCU

Moji filmovi u početku nikada nisu osobito dobro prihvaćeni, ne samo što se tiče politike nego i filmske kritike. Mislim da su moji filmovi

dobili iznimno mnogo negativnih kritika. Onda je nekako vrijeme donijelo pojedinom filmu puno priznanje

»Vjesnikova« nagrada Krešo Golik za sveukupan prinos filmskoj umjetnosti ove je godine odlukom njezina odbora (u sastavu Relja Bašić, Petar Krelja, Zoran Tadić, Alfi Kabiljo i Zlatko Vidačković) dodijeljena hrvatskom filmskom redatelju i scenaristu Krsti Papiću (Vučedol, 1933). Nedugo zatim Krsto Papić izabran je za predsjednika žirija Festivala igranog filma u Puli, gdje će biti prikazana i tri njegova filma: igranofilmski debi, epizoda Čekati iz omnibusa Ključ te dokumentarci Specijalni vlakovi i Mala seoska priredba. U tom povodu razgovarali smo s Krstom Papićem o nastanku i recepciji njegovih filmova, o budućim projektima...

Vašim se dokumentarnim filmom Specijalni vlakovi Turska nedavno koristila u lobiranju za Europsku Uniju…

- Da. Kada je Turska trebala dobiti avis, koji je i dobila kad i Hrvatska, intelektualna turska elita koja živi u Njemačkoj organizirala je festival o migracijama.

Jasno, bio je tamo i pobjednik prošlogodišnjeg Berlinala, Glavom kroz zid. Bilo je mnogo filmova, ali prije svakoga programa prikazivan je moj film Specijalni vlakovi. Obično su tamo bili sinovi te generacije ili njihovi unuci i uvijek su ga najavljivali riječima: Evo pogledajte dvadeset minuta patnje naših djedova i očeva koji su nas doveli u Europu. Iznenadio sam se time koliko je jaka i sposobna ta turska intelektualna elita u Njemačkoj, njihovi sveučilišni profesori, pisci, filozofi, glumci.

Recite nam nešto o nastanku tog filma…

- Tada se u čitavoj Jugoslaviji snimalo jako mnogo filmova o odlasku naših ljudi u inozemstvo. I ja sam dugo namjeravao snimiti film o tome, ali nisam se odlučio za dokumentarni film dok nisam našao tzv. svoj ključ, svoj kut gledanja na to. Bilo je mnogo filmova u kojima se ljudi žale na svoj položaj, siromašni su, idu na put - sve je to bilo slično jedno drugomu. No, kad sam saznao da njemačka liječnička komisija ne vjeruje našoj liječničkoj komisiji na pregledu i da oni dolaze u Zagreb i tu pregledavaju i izabiru radnike, to mi je već bilo zanimljivo i od toga sam krenuo.

Koliko je nagrada film dobio?

- Dobio ih je jako mnogo diljem svijeta, a u Oberhausenu je dobio gotovo sve što se moglo dobiti. Prvu nagradu glavnog žirija, nagradu kritike, nagradu katoličkog žirija, nagradu protestantskog žirija, nagradu mladih socijalista. Rekli su mi da su mislili da je nemoguće snimiti film koji bi ujedinio sve žirije. Tada su bili podijeljeni protestantski i katolički žiri, nije postojao ekumenski. Muzej moderne umjetnosti u New Yorku otkupio je film jer je tadašnji direktor muzeja Van Dyke bio predsjednik žirija u Oberhausenu. Tada je preuzeto više mojih filmova koji su tamo pohranjeni, a Zagreb film je napravio dubl negativa.

Vaš najpopularniji dokumentarni film u nas je Mala seoska priredba. Kako je nastao taj film?

- Mala seoska priredba je išla na mnogo festivala i dobila brojne nagrade, ne toliko kao Specijalni vlakovi, ali imala je više uspjeha na ovome prostoru. Godinu prije snimao sam film Nek se čuje i naš glas o divljim radiostanicama u Sjevernoj Hrvatskoj i snimajući taj film vidio da se tamo po selima biraju misice, i da je to neka pošast. Bio sam na takvu izboru i vidio da oni zapravo oponašaju televiziju. Televizija je tada bila u usponu i televizori u boji već su se kupovali na sve strane. Svako to malo selo oponašalo je velike priredbe, a u biti to nije ni bila velika razlika. Potom sam napisao scenarij za film i organizirali smo izbor za Miss u selu Orahovici kod Čakovca. Tada je sadašnji politički djelatnik u gradu Zagrebu, Dragutin Palašek, bio predsjednik omladinske organizacije i on mi je pomogao da organiziramo takvu priredbu. Snimili smo to u jedan dan, a poslije sam još nasnimio nešto građe na istom mjestu.

Nakon premijere bilo je prigovora tom filmu, jer nitko tko je u njemu sudjelovao nije slutio da će film imati dozu humora ili satire. U montaži se nije toliko mnogo radilo jer mi nismo mogli mnogo snimati, bilo je važno imati koncept. Imali smo tisuću i dvjesto metara negativa filma i zapravo snimajući film već smo morali montirati. Danas ljudi više-manje snimaju digitalnom kamerom, nasnimaju svega i svačega, pa se poslije mjesecima muče u montaži. Mi smo morali imati jasan koncept montaže i tijekom snimanja. Iste su godine i Specijalni vlakovi i Mala seoska priredba bili na festivalu u Beogradu. Dobio sam Grand Prix za ta dva filma, ali su Specijalni vlakovi brže od Male seoske priredbe krenuli u svijet. Nakon Oberhausena bili smo na barem još dvadeset festivala.

Kakva je bila percepcija filma Lisice u doba prvoga prikazivanja u Hrvatskoj?

- U početku ne osobito pozitivna, ne samo što se tiče politike nego i filmske kritike. Mislim da su moji filmovi dobili iznimno mnogo negativnih kritika. Onda je nekako vrijeme donijelo nekom filmu puno priznanje.

U Lisicama su mi zamjerali da sam se prihvatio nečega čemu nisam dorastao. Javljale su se i političke zamjerke da sam u filmu pustio da zlo previše zavlada, da nisam išao za dobrim, da sam više trebao dobro prikazivati. To su bile kritike uglavnom iz socrealističke perspektive.

Koji je prvi kritičar prepoznao vrijednost vaših filmova koji su poslije postali opće prihvaćeni, poput Lisica?

- Mnogo je ljudi prepoznalo, ali je manje njih o tome pisalo. Znam da je Zvonimir Berković, koji je tada pisao filmske kritike, prepoznao, napisao o filmu vrlo pozitivnu kritiku. Nije bila loša ni kritika Mire Boglić, ali ona se pritom ograđivala od mnogih stvari. U »Politici« je objavljena vrlo negativna kritika Milutina Čolića, a »Politika« je bila vrlo utjecajan list. Ni u »NIN-u« nisu objavljeni hvalospjevi. Poslije, kada se politika umiješala, ispalo je da u konkurenciji između Zagreba i Beograda Zagreb stoji iza filma, a da je Beograd protiv. Zabrana filma krenula je u Beogradu, a onda je sve to na neki način izravnao Cannes. Znalo se da sam pozvan u Cannes i da ja ne mogu ići u Cannes, da mi je zabranjeno. I znalo se da ja idem tamo na svoju ruku, pošto sam već kopiju bio prebacio u Pariz. Jadran film pomogao mi je u tome i održana je projekcija u Francuskoj kinoteci, što je bilo uobičajeno u to doba. Henri Langlois, direktor Francuske kinoteke, vrlo je rado prikazivao filmove iz Trećega svijeta, i on je snažno podupro Lisice jer je bio silno oduševljen filmom. Tražio je od Jugoslavija filma da kopija ostane kod njega koliko je dulje moguće jer bi ga on prikazao još koliko je puta moguće u Francuskoj kinoteci. Jasno, nitko nije mogao odbiti Langloisa.

Film je ipak stigao u Cannes…

- Selekcijska komisija iz Cannesa vidjela je moj film u Parizu i pozvala ga na festival, ali se ponovno sastala Jugoslavenska komisija, koja to nije dopustila. Mene nije imao tko braniti jer su svi bili protiv mene, a Slobodan Glumac, direktor »Borbe«, bio je strahovito protiv filma. Kopija je već bila u Parizu, a nije mi se moglo zabraniti da idem u sekciju Quinzaine, jer tamo ne predstavljate zemlju, nego sama sebe, jer je to autorska sekcija. Komisija je poslala u Cannes druga tri filma, a oni su sva ta tri filma odbili, i to uglavnom zbog mene, jer su bili ljuti. U Quinzaineu je prošlo fantastično. Pierre-Henri Deleau, koji je poslije bio dvadeset i pet godina direktor Quinzainea, bio je tada upravo postavljen za direktora. Silno je volio taj film i uzeo je na sebe zadaću da ga lansira u svijet.

Te godine s Lisicama je svijet filma prvi put saznao za mene. Kako je francuska javnost znala za nepravdu koja mi je nanesena, dobio sam poziv od Francuske televizije da snimim film po izboru.

Na kakav ste se projekt odlučili?

- Izabrao sam film o strancima u Francuskoj, film o životu sela u Francuskoj kamo je došlo četiristo radnika iz Turske. Francuzi su bili uplašeni tolikoga broja Turaka s kojima nisu mogli komunicirati. Župnik je rekao Francuzima da neće biti mise dok ne učine ljudske odnose s tim ljudima. Seljacima to nikako nije išlo u glavu, ni kako da to uspostave, dok su Turci vidjeli svoje slike u novinama, ali nisu znali o čemu je riječ jer nisu znali jezik. Ja sam bio taj koji je našao Turčina iz Makedonije koji je odselio u Tursku, a potom u Francusku. Njemu sam objasnio o čemu je riječ i onda je on to objasnio Turcima, a onda su Turci, u svečanim odijelima, uzeli župnika i po cijelom su ga selu nosili kao svoga zagovornika i prijatelja. Snimajući taj film razriješili smo slučaj sukoba radnika i žitelja toga malog sela, a film je bio prikazan na Francuskoj televiziji s velikim uspjehom.

Jacques Siclier, veliki povjesničar filma i tadašnji kritičar »Le Mondea«, napisao je da je to daleko najbolji dokumentarni film Francuske televizije te godine. Pierre Desgraupes, osnivač moderne francuske televizije, koja je baš tada od državne postajala javna, ponudio mi je stalno mjesto, jer je tada francuska televizija imala dvadeset i četiri ekipe koje su kružile svijetom sa šesnaestmilimetarskim kamerama. Vjerojatno bih ja dobio svoju ekipu i išao bih po zadatku Francuske televizije snimati, recimo, u Vijetnam.

Zašto ste odbili ponudu?

- Gotovo sam bio prihvatio, no onda sam dobio vijest da su Lisice dobile u Puli sve glavne nagrade, za najbolji film, i režiju, a i glumci su dobili nagrade. Odmah sam nazvao šefa propagande Jadran filma i pitam kako je moguće da je pobijedio svojedobno zabranjen film, a on mi je rekao da se Titu film svidio te da se njegovi protivnici mogu slikati. Tito je sve jugoslavenske filmove prije Pule gledao na Brijunima. Jadran film imao je žnoru kod operatera da mu kaže kako je Tito primio film. Tito je navodno rekao kako ga se film jako dojmio. Neki oko njega rekli su mu da pogleda kako sam prikazao Službu bezbednosti na način da se njih svi boje. Odgovorio im je da se svuda ljudi boje policije. Tada sam ja bio u Francuskoj, zamalo emigrirao, bio na rubu odluke da prihvatim taj posao kod Francuske televizije jer sam mislio da ovdje više neću moći raditi filmove.

I sa sljedećim filmom imali ste problema…

- Nakon pobjede u Puli vratio sam se u Hrvatsku. Ivo Brešan i ja počeli smo raditi na Hamletu u Mrduši Donjoj i sve je išlo dobro do pred kraj snimanja, kad opet izbija napad na Brešana, na komad i na film. Potom je taj film opet bio blokiran oko dvije godine, sve dok ga Želimir Matko nije uspio pokazati selektoru Berlina na projekciji u Zagrebu. On je dao uvjet Jugoslavenskoj komisiji da, ukoliko mu ne daju Hamleta, on neće uzeti ni jedan jugoslavenski film idućih nekoliko godina. Tek sam tada dobio odobrenje i tako je film izašao iz zemlje. Film je imao premijeru u Berlinu u glavnom programu.

Čak smo bili i kandidati za glavnu nagradu, no onda je došao kanadski ministar kulture, priredio veliki prijem, na koji je iz Kanade došlo još pet, šest filmskih zvijezda koje žive u Hollywoodu, i to je bila silna potpora kanadskom filmu Duddy Kravitz, u kojem je glumio tada mladi Richard Dreyfus. Kanadski film tada je dobio Zlatnog medvjeda, a ja sam dobio fenomenalne kritike, a osobito su pozitivne bile američke kritike. U »Film Quarterly« izašla je analiza filma na četiri, pet stranica. To je donijelo distribuciju filma u Americi na šesnaestmilimetarskoj vrpci, što znači na svim sveučilištima i filmskim krugovima, gdje su se do tada Lisice već nalazile. Kad sam 1983. došao u SAD na Fulbrightovu stipendiju, našao sam svoje filmove u odličnu stanju, a i Orson Welles ih je pogledao prije nego što je prihvatio da glumi u mom filmu Tajna Nikole Tesle. To se u Americi moglo lako naručiti jer je šesnaestmilimetarska distribucija bila jako razgranata i jako važna.

Kakvu ste suradnju imali s Orsonom Wellesom?

- Suradnja je bila fantastična. Najprije smo posredovanjem Oje Kodar stupili u kontakt s Wellesom. Ljubo Šikić tada je bio pomoćnik režije i poslali smo mu scenarij. Ivica Njerš, tada jedan od direktora Zagreb filma, i ja otišli smo u Los Angeles i imali u tada čuvenom restoranu Ma maison večeru s Wellesom. Sastali smo se, došli smo u točno vrijeme, a na putu za Los Angeles dobio sam azijsku gripu i nisam mogao piti vino za večerom jer sam bio pod antibioticima. Welles nam je rekao da je očaran Teslinom ličnošću, u kojoj je dijelom našao i sebe. I on je bio inovator ispred svoga vremena, a kasnije, u poznim godinama, morao je snimati reklame, reklamirati vino i hamburger da bi preživio.

Welles mi je rekao da imam scenu kada Edison ubija psa javno da bi dokazao da je Teslina struja smrtonosna te me pitao kako mislim snimiti tu scenu. Rekao sam da sigurno psa ubiti nećemo, na što je on rekao da je onda sve u redu i da ga više ništa dalje ne zanima. Poslije sam se raspitao zašto me to pitao. Tada je Hollywoodom kružila priča da je Bergman snimajući Zmijsko gnijezdo pobio jako mnogo životinja i da je čak bio osnovan odbor sa svrhom da se Bergmanovi filmovi bojkotiraju u Americi. Vjerojatno me u toj psihozi Welles to pitao. Poslije, kada je potpisan ugovor, pročitali smo u njemu da ne smijemo ubiti psa. Snimajući tu scenu uspavali smo psa i nakon što je Welles otišao snimili smo sliku cijele ekipe sa psom i to smo mu poslali kao pozdrav da vidi da psu ništa nije nakon snimanja.

Inače, na toj večeri Welles još nije rekao da pristaje. Bilo je divno dok smo sjedili za večerom, oko nas su kružili ljudi i čestitali Wellesu na njegovu djelu, Amerikanci koji ga nisu imali prilike vidjeti, ali su vidjeli njegova djela. Svima se zahvaljivao i bio je jako ljubazan, bilo mu je jako drago.

Koliko je Welles utjecao na scenarij filma?

- Pitao sam ga da li bi nam, ako pristane igrati tu ulogu, malo pomogao na scenariju. Izvorni scenarij bio je na hrvatskom, bio je preveden na engleski, ali sam ga pitao bi li amerikanizirao dijaloge. Rekao je da bi, ako odluči da igra u filmu. Vrlo je brzo stigao pozitivan odgovor i prerađena verzija scenarija, ali je nažalost preradio samo one scene u kojima je on. Zaista, te su scene najbolje u filmu jer osim što je Welles u njima i dijalozi su najbolji. Imali smo scenu kada Morgan zna da mora uništiti Teslu, te mu je užasno žao zbog toga, ali je njegov poslovni instinkt mnogo jači i strah od Teslinih izuma, odnosno da će se njegovo bogatstvo istopiti, jači je od njegove humanosti. Kada Tesla ode, prema scenariju Morgan sam stoji i pusti suzu. Welles mi je rekao da ne može igrati Morgana na način na koji sam ga ja prikazao, da je on bio običan razbojnik kao i što su svi kapitalisti razbojnici i da ne može pustiti nikakvu suzu. Tako sam izbacio tu suzu iz filma. Bila je još jedna scena u kojoj je Welles utjecao na scenarij - kad se znalo je Tesla gotov ako mu Morgan uskrati potporu, a tako je dramaturgija filma i vođena. Ipak, kada na kraju te scene Morgan otpisujeTeslu, Welles je uzeo u obzir i moju intenciju i kada ga njegov asistent pita što da napiše Tesli, Welles mu pomalo tužan i zabrinut kaže »Say him goodbye«, što je ustvari i bolje nego da je pustio suzu koja bi bila odveć sentimentalna.

Kako je bilo raditi s njim kao glumcem?

- Prvo snimanje bilo je u Ljubljani. Kad smo snimali prvi kadar, imao sam groznu tremu, govorio sam Wellesu gdje ću postaviti kameru i da sam stopira kada vidi da mu ne ide. Iskazivao sam prema njemu veliko poštovanje. Kad smo snimali prvi kadar u kojem on govori neku rečenicu Tesli, vidio sam da Welles preglumljava, ali nisam znao kako mu to reći. Došla je i petnaesta repeticija, a ja se nisam usudio reći ništa, sve dok Welles nije prekinuo rekavši da ne može snimati do sutra. Pitao me, kao redatelja, zašto on to ponavlja petnaest puta. Prišao sam mu, nisam htio glasno govoriti, i rekao mu da mi se čini, a da on to sam prosudi, da ako je njegov lik moćni Morgan, a njemu je došao neki Tesla iz Europe, nekakva sirotinja koja tu priča o nekim vizijama, bit će mnogo moćniji ako je miran, a ne ako viče. Zastao je i pitao me zašto mu to odmah nisam rekao. Rekao sam mu da nije lako imati genija ispred kamere. Welles mi je rekao da ne pričam gluposti, da smo skupa u poslu i od tada je suradnja bila odlična, jer je otklonio moj strah.

Kako je taj film bio dočekan?

- U Americi je film imao američkog distributera i bio je prikazan u većim gradovima. Neki su ga kritičari jako hvalili, a neki su bili suzdržani. Film je te godine kada je bio prikazivan u Los Angelesu dobio nagradu za najbolji strani film prikazan te godine u Americi, koju mu je dodijelio Motion Picture Council of California. I sada je to jedan od najtraženijih hrvatskih filmova u Americi na DVD-u. Tko to eksploatira, je li se tu dogodila neka krađa autorskih prava, ne znam i nemam snage istraživati.

Kakva je bila recepcija samog Tesle u Sjedinjenim Državama?

- Kada sam ja snimao film, Tesla nije bio poznat u Americi kao što je sada. Bilo je jako mnogo ljudi koji su trebali znati sve o Tesli, a nisu uopće bili informirani. To je bio jedan od prvih ekoloških filmova na svijetu. Ekologija tada još nije bila uzela toliko maha. Teslina vizija svijeta bila je čisto ekološka ideja - upotrebljavati energiju iz prirode, ali ne uništavati ništa. Njegova je filozofija bila da u prirodi sve postoji. Tesla nije volio da ga zovu izumiteljem, nego pronalazačem, discoverer. Njegov je koncept bio da sve postoji i da je sve oko nas i sve mi to možemo samo smo nemoćni jer to ne možemo pronaći. A umjesto toga kopamo zemlju i vadimo ugljen, vadimo naftu iz Zemljine utrobe, što po njemu zbog sagorijevanja sve te materije može uroditi katastrofom. Ta svijest još nije postojala u Americi ni igdje u svijetu. S tom zamisli Tesla zaslužuje titulu znanstvenika dvadeset i prvog stoljeća.

Prikazali ste ga i na najvećim festivalima…

- Film je bio prikazan i na Venecijanskom i na Berlinskom festivalu: u Veneciji je bio u informativnom programu, a u Berlinu u Panorami. To se nije kosilo jedno s drugim jer je bio izvan konkurencije. Prodan je za kinodistribuciju u Njemačkoj, dobio je mnoštvo nagrada na festivalima. U nas nije najbolje prošao jer je istodobno Televizija Zagreb lansirala seriju o Tesli koja nije imala veze s filmom, ali zbog nje ljudi nisu bili zainteresirani za film.

Izbavitelj je svojedobno također bio dočekan na nož od kritike?

- Bio je dočekan s nerazumijevanjem, jer prije toga sam snimio Lisice, Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja i ciklus dokumentarnih filmova te je naje-dnom došao toliki zaokret, ulaženje u žanr koji je bio prezren u to vrijeme. Nijedan festival A-kategorije nije ni pomišljao da prikaže film fantastike ili horor. Danas je to normalna stvar. Ni u svijetu to nije bio cijenjeni žanr kao što je danas. Najveći je festival fantastike bio u Trstu, u Portu je tek počinjao, a Pariz je već imao festival fantastike.

Mislilo se najprije da je izbavitelj Tito, a ja sam već bio pod lupom zbog ranijih filmova i jako se pazilo što ću napraviti. S Izbaviteljem nisu bili toliko politički problemi, nego je bila direktiva Žiriju u Puli iz Zagreba da ne bi bilo dobro da taj film dobije neku važniju nagradu u Puli. Ali, prije toga dobili smo Grand Prix u Trstu i to smo stavili u špicu. Pitali su me zbog čega sam stavio to u špicu, a ja sam odgovorio da sam stavio zbog toga da se vidi što sam dobio, jer tu sigurno neću ništa dobiti. Samo je Čarli Turina dobio nagradu za scenografiju, a to je bila sjajna scenografija stvorena sa malo novca. Na konferenciji je tadašnji list »Oko« organizirao cijelu kampanju protiv filma, došlo je pet, šest ljudi koji su imali zadaću da za taj film kažu da to nije samo antifašistički film nego da se tu cilja i na komunizam. Jedan je takav čovjek na konferenciji počeo iznositi tu tezu. Teza je bila gadna za to vrijeme, jer, ako ste napravili antikomunistički film pod krinkom antifašistički film, to nije bilo baš lako braniti, osobito zato što je to zapravo bila istina. Onda je ustao tada mladi filmski kritičar Aldo Paquola i rekao: »Znate li ovog čovjeka koji iznosi tu tezu? To je čovjek koji radi za Udbu na fakultetu, ja sam s njim na godini i on je prijavio nas najmanje pet, šest.« Time je ta rasprava bila gotova.

Bilo je tada filmskih kritičara, koji su se smatrali avangardnim, koji su u listu »Polet«, za koji je nama bilo jako stalo što piše, da je to bezvezan film, da je glupa priča, ali sam iz kritike vidio da kritičar uopće nije shvatio film. Đurđa Polimac vidjela je da je kritičar zeznuo stvar te je došla i napravila sa mnom veliki intervju u »Poletu«, u kojem sam odgovorio tom kritičaru. Iako to nije popularno, ja i danas upozorim kritičara ako vidim da piše kritiku, a ne razumije o čemu se radi u filmu, ali nikad ne pokušavam uvjeriti nekoga da je moj film dobar ako on misli da nije.

Tek su godine donijele pravo priznanja tome filmu. Publika ga je voljela, ali publika je sve domaće filmove gledala i bilo je normalno da neki film ima sto, sto pedeset tisuća gledatelja, dok su hitovi, recimo filmovi Kreše Golika, imali tristo pedeset tisuća gledatelja, i to samo u Zagrebu.

Zašto je nakon toga nastupila velika stanka u vašem radu?

- Došle su olovne godine u kulturi, nisu više u komisijama sjedili intelektualci kao što su Ante Peterlić, Marijan Matković, Milan Prelog, Saša Vereš… Tada su u komisije ušli aparatčiki iz komiteta, kvazimarksisti, ideolozi, i oni su odbijali sve projekte koje sam nudio. Nakon toga dobio sam Fulbrightovu stipendiju, što mi je uzelo dvije do tri godine.

Kako ste se ponovno vratili režiji?

- Vratio sam se režiji kada sam došao iz Amerike. Josip Turčinović, tadašnji direktor Kršćanske sadašnjosti, ponudio mi je da napravim film o životu sv. Ćirila i Metoda. Meni se to jako svi-

djelo, to bi bio biografski film. Na scenariju su radili Ivan Aralica, Josip Turčinović i Dubravko Horvatić, Ben Stassen bio je producent. Bili smo uoči snimanja tog filma, neki europski fondovi htjeli su nas financirati, ali dogodila se tragedija. Turčinović je dobio rak i jako je brzo umro. Osim toga, pao je Berlinski zid i nestalo je komunizma, a zapravo je taj film trebao pokazati da je tragedija podjele Istoka i Zapada počela već u devetom stoljeću. Ćiril i Metod žrtvovali su svoje živote da ne bi došlo do te podjele, jer su oni na putu iz Carigrada u Rim ujedinili cjelokupno kršćanstvo. Nešto kasnije Ivan Pavao zagovarao je jedinstvo kršćanstva.

U tom prijelomnom razdoblju nastao je Život sa stricem…

- Ivan Aralica tijekom priprema za dokumentarac pokazao mi je u rukopisu svoj roman Okvir za mržnju i ja sam ga pročitao. Pitao me za mišljenje, a ja sam mu rekao da tu vidim film. Napisali smo scenarij i dali ga u Jadran film i prije nego što je išao na Filmski fond za sredstva, Jadran film dao ga je na raspravu savjetu u kojem su bili predstavnici Partije, SUBNOR-a i ostali. Predstavnik SUBNOR-a bio je Ante Kesić, koji je odmah odnio taj scenarij u SUBNOR i proglasio ga antidržavnim, antipartijskim, tvrdeći da je zapravo riječ o neprijateljskom filmu. Onda je izbila velika gužva i rasprava da li će se to snimiti ili ne, ali komisija na čijem je čelu bio Nikola Tanhofer odobrila je novac, koji je bio dosta skroman. Celestin je Sardelić pak stao iza filma. Njegovo je stajalište pobijedilo i mi smo krenuli sa snimanjem u maloj produkcijskoj kući. Film je odmah bio pozvan u Montreal i dobio nagradu kritike, a pozvan je još na dvadeset festivala. Dobili smo i nominaciju za Zlatni globus, što je bila rijetkost. Taj film išao je s padom netrpeljivosti istočnog i zapadnog bloka i s rastom perestrojke od Gorbačova. Samo u Zagrebu film je vidjelo sto četrdeset tisuća ljudi.

Nakon toga uslijedio je film Priča iz Hrvatske, za koji svi misle da je meni odobren u slobodnoj Hrvatskoj, no scenarij Mate Matišića odobren je u komunizmu. Za taj film također smo dobili američkog distributera.

Vaša crna komedija Kad mrtvi zapjevaju također je imala međunarodni odjek…

- Taj film pobijedio je u Puli, ali ga hrvatski kritičari nisu prihvatili, čak i oni koji su hvalili taj film rekli su: Dobar je film, ali nemojte se nadati da ćete vidjeti remek-djelo. U Montrealu je bio uvršten u sekciju Svjetski velikani, prikazan je na Europskom filmskom forumu, a u Aspenu, koji je najveći festival filmske komedije, dobili smo nagradu za najbolju režiju. Na Floridi smo dobili Grand Prix, a konkurenti su nam bili Lynch i Almodóvar. Potom smo još išli na niz festivala, na kojima je film dočekan aklamacijom. Ono što su ovdje zamjerali tom filmu, razlog zašto su ta dvojica ušli u rat, to su ljudi vani hvalili, pogotovo apsurdnu scenu na groblju kada obje strane počnu pucati po dvojci povratnika i oni nemaju kamo pa se zajedno skrivaju u grob. Svjetska kritika je prepoznala tu metaforu kada obje zaraćene strane pucaju u vas, ali domaća nije.

Izgleda da je za svaki moj film potrebno vrijeme da ga prihvate u domovini. Jedino je Život sa stricem dočekan aklamacijom, no mislim da je to bilo ponajprije zato što je prikazan u vrlo povoljno vrijeme, u trenutku kraja komunizma u Europi i u nas.

Kako ste surađivali s Krešom Golikom i što vam znači nagrada za životno djelo nazvana upravo po njemu?

- Mogu reći da mi je velika čast da mi je odbor s toliko kompetentnih ljudi dodijelio tu nagradu. Krešo Golik mi je inače bio prijatelj i svojevrstan učitelj. Kad god sam mogao, davao sam mu svoje scenarije na čitanje i zvao u montažu da mi pomogne savjetima. Kad sam montirao Lisice, on je radio na filmu Nikole Tanhofera, ali je često navraćao i k meni na montažu. Jako sam volio i cijenio Krešu Golika, i stoga sam tom nagradom ganut i počašćen.

S druge strane, teško redatelju kojega bi nagrade zanijele do pomisli da je bolji režiser zato što je nagrađen. Upravo sam se vratio iz Nizozemske, gdje sam u muzeju Van Gogha čuo predavanje koje me zadivilo. Van Gogh nije htio uspjeh, nije htio nagrade, a njegov se brat brinuo o njemu. Bojao se priznanja, nagrada i slave jer se bojao da će mu to uništiti talent. Pratim događanja u svijetu filma i čini mi se da gotovo svi koji dobiju Oscare ili Zlatne palme počnu praviti slabije filmove. Dovoljno sam star da me nagrade ne zanose.

Kakav je vaš odnos s producentima i distributerima?

- Mi, hrvatski redatelji, potpuno smo nezaštićeni. Naši nas producenti ne štite, nego potkradaju. Zagreb film mi je prvi put nešto uplatio za moja autorska prava sada kada je Vinko Brešan došao na mjesto direktora. Inače, nama su potpuno oduzeta autorska prava, nitko o nama ne vodi nikakvu brigu. Nas nitko ne pita o našim filmovima, a kamoli da bi nam nešto uplaćivao, na što imamo potpuno pravo.

Na čemu trenutno radite i kakva je dalja sudbina vašega filma Infekcija?

- Trenutno montiram televizijsku seriju od filma Infekcija, koji upravo ovih dana igra u hrvatskim kinima. Filmu predstoji život po stranim festivalima, a naš strani koproducent našao je partnera za svjetsku DVD i televizijsku distribuciju.

U sljedećem projektu vraćate se dokumentarnom filmu, u kojem ste postigli vrlo zapažene rezultate…

- Pripremam dokumentarni film o obitelji Domini. Zoran Domini izgubio je život kao potpuno nevin čovjek, koji nije imao nikakve veze s kriminalom, u okršaju dvaju kriminalističkih organizacija. On je poginuo od ispaljene zolje na Cvjetnom trgu, a nekoliko godina kasnije od teška se života, naporno radeći da bi za dvoje maloljetne djece osigurala život kakav su imala dok je otac bio živ, od plućne embolije umrla i njihova majka. Postoje naznake da je bila krivo liječena, i da je mogla biti spašena da je ostala u bolnici. O siročadi sada brine rodbina. Kada je to bilo aktualno, političari su se natjecali tko će se više slikati s njima, a danas su ih potpuno zaboravili.

Želio bih podsjetiti da su se na tom Cvjetnom trgu, koji je simbol uljuđenoga Zagreba, i na kojem svi političari vole održavati skupove, desila tri ubojstva. Tamo je osim Zorana Dominija ubijen Sliško te Sliškov ubojica. Na zagrebačkom se Cvjetnom trgu na neki način zrcali tragedija tranzicije.

Taj je slučaj polazište za moj novi film, za koji sam naposljetku ipak dobio početna sredstva te krenuo s pripremama. No, još ne znam kamo će me taj projekt odvesti.

Razgovarao Zlatko Vidačković