Veliki prizori malih ljudi

Veliki prizori malih ljudi

Više od stotinu izloženih fotografija potvrdilo je Mladena Tudora kao nezaobilazno i referentno ime, fotoreportera koji je predvodio i zajedno s ostalim fotografima onodobne generacije najavio proces promjene u shvaćanju novinske fotografije

S velikom retrospektivnom izložbom polustoljetnoga stvaralaštva Mla-dena Tudora u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pojavila se prije svega potreba za revalorizacijom kulturne povijesti hrvatske fotografije. Više od stotinu izloženih fotografija potvrdilo je Mladena Tudora kao nezaobilazno i referentno ime, fotoreportera koji je predvodio i zajedno s ostalim fotografima onodobne generacije najavio proces promjene u shvaćanju novinske fotografije. Ono što se dosad pripisivalo »Poletu« i njegovim fotografima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih začeto je dvadesetak godina ranije, 1959. u društvu okupljenu na poticaj urednika Veljka Barbierija, oko lista »Vjesnik u srijedu« i ilustriranoga tjednika »Globus«. S povećanjem formata i uvođenjem četverobojnoga tiska, bili su stvoreni preduvjeti za isticanje fotografije kao elementa ravnopravna tekstu te izlazak njezinih autora iz samozatajne anonimnosti. Profiliranje darovita naraštaja fotoreportera potpomognuto je i činjenicom mogućnosti formalnoga školovanja bauhausovskog usmjerenja na fotografskom odjelu Škole za primijenjenu umjetnosti u Zagrebu osnovanu 1950. godine. Kao jedan od njezinih prvih diplomanata Mladen Tudor već 1957. zapošljava se u »Vjesniku« kao fotoreporter, gdje ga ubrzo, 1959, Veljko Barbieri poziva u redakciju »Vjesnika u srijedu«.

Bezimene priče

Prva fotografija koju je mladi fotograf napravio za siječanjski broj pokazuje se prijelomnom ne samo u njegovu osobnom stvaralaštvu nego i u mnogo širem kontekstu novinske fotografije u Hrvatskoj. Fotografija dječaka pred izlogom slastičarnice uz tekst Dinar nije uvijek jednak, dobila je prostorno velike dimenzije unutar stranice, a njezin joj je autor dao značenje subjektivnim pristupom, kojim fotografija nije više samo sekundarno sredstvo, puka ilustracija teksta, nego visoko estetiziran vizualni komentar svakodnevice. To je trenutak kada reporterska fotografija prelazi fluidnu granicu utilitarnoga dokumentarizma i postaje artefaktom. Kut snimanja i pozicija s koje Tudor portretira dječaka u close upu, preko stakla izloga, iznutra, sugerira utjecaj tada popularna talijanskog filmskog neorealizma u sprezi s očitim izborom Bressonova sretnog, odlučnog trenutka.

Fotografije agencije Magnum tada su obilato pristizale u redakcije, a njihovo je značenje u formiranju domaćih fotoreportera zamjetno, napose u Tudora, koji se ne povodi samo za kreativnom filozofijom Henrija Cartiera Bressona, nego se često koristi i njegovim načelom u gradnji kompozicije, u kojoj suprotstavlja dva ili više jednakovrijednih motiva. Humanizam je još jedna poveznica dvaju autora, neprekidno filantropsko uočavanje situacija u kojima mali, anonimni ljudi postaju protagonisti, zvijezde unutar estetski uobličena kadra. Emocije su prisutne, dočarava se punina života u svim njegovim manifestacijama, a ono što iznenađuje iz današnje perspektive stalni je optimizam koji izviruje i iz socijalno-politički najosjetljivijih tema kao što su ciklusi fotografija Povratak gastarbajtera (1978) i Luka Rijeka (1980). Ove cikluse Tudor snima samostalno, jer je 1974. napustio »Vjesnik«, da bi samo nekoliko godina poslije - 1980, napustio i fotografiju općenito, razočaran tadašnjim pritiscima cenzure.

Stanka je trajala dugo, dvadeset godina, kada se ponovno vraća fotografskoj slici, s koje je potpuno izgnao ljude u smislu konkretne prisutnosti. Njegovu je najnoviju seriju fotografija (2000-2004), u kojoj dokumentira ostatke čovjekove prisutnosti, ljudskost u tragovima, autorica teksta u katalogu izložbe Dubravka Osrečki Jakelić nazvala umrtvljene prirode. Njih sedamnaest označeno je rednim brojevima. Tudor im oduzima ne samo naslov, kao u dosadašnjoj praksi nego i mjesto i vrijeme nastanka. Fotografije su gole vizualne činjenice lišene bilo kakvih verbalnih asocijacija, naznaka, vremenske ili prostorne orijentacije prepuštene proizvoljnoj percepciji promatrača. Reći će: »Samo provjeravam sposobnost opažanja.« Snježana Leskovar