Velegrad kao poligon umijeća

Velegrad kao poligon umijeća

Vorih je izdržao sve kritične godine, mijene i razdoblja tišine u kojima dobar i darovit umjetnik može pasti ili spotaknuti se na koru ega, tržišta, precijenjena talenta, neopravdanih nada i kritičarskih kredita

U organizaciji Umjetničke agencije Kopart riječkoj je likovnoj publici nakon dosta vremena Nenad Vorih imao priliku ponovno predstaviti slike nastale u posljednje četiri godine (2002-2005) i, prema izboru djela, može se reći kako su ovi radovi u Nenadovu opusu svojevrsni The Best of. Vorih je, naime, u Rijeku donio nekoliko slika koje su njemu najdraže, a koje jednako tako s kritičarskoga stajališta ulaze u kategoriju njegovih najboljih radova. To govori dosta i o autorovu povjerenju u organizatore izložbe, ali i o mogućem Vorihovu simboličkom završavanju jedne slikarsko-poetološke cjeline i faze. Fenomen Vorihova slikarskoga zaštitnog simbola, motiva velegrada slikana prema fotografskim predlošcima (pretežito New Yorka), istodobno je jednostavno i složeno objasniti. Naime, riječ je o serijama i varijacijama vrlo slične skupine motiva (neboderi, ulice, bulevari, velike zgrade), slikanih najčešće u ptičjoj perspektivi, jakih boja i naglašene igre svjetlosti (akcenti svijetlih boja na prozorima, farovi automobila noću, suton, noćno nebo nad gradom rasvijetljeno umjetnom rasvjetom velegrada). To je motiv rabljen često za scenografiju mnogih stranih i domaćih TV-emisija, i iako je sam Vorih radio neke zadatke te vrste, uvijek se u posezanju za motivima tako visoka rizika prepoznatljivosti i primjenjivosti krije opasnost štancanja vizualno potrošena materijala. No, ne u Nenada Voriha. On je motiv dnevnog i noćnog velegrada pretvorio u poligon za iskazivanje iznimna slikarskog umijeća, kako s usko zanatske strane (perspektivna skraćenja, pomno izvlačenje silnica na slici), tako i rijetko viđena kolorističkog umijeća. Vorih je već previše afirmiran slikar i izvan hrvatskih granica da bih uopće nabrajala sve moguće izvore i stilsko-poetološke utjecaje koji se očitavaju u njegovu slikarstvu, a koje sam, zajedno s kolegama koji također prate Vorihov rad, već u više navrata navodila. Mislim da to u ovomu trenutku nije ni potrebno, jer je pred nama zrelo, samosvojno slikarstvo, čiji je osobni autorov amalgam neupitan. Vorih je izdržao sve kritične godine, mijene i razdoblja tišine u kojima dobar i darovit umjetnik može pasti ili spotaknuti se na koru ega, tržišta, precijenjena talenta, neopravdanih nada i kritičarskih kredita. Njemu očito taj motiv slikograda (Berislav Valušek) služi poput vrlo senzibilna predloška za upucavanje svojega raspoloženja, emotivnih i mentalnih mijena, atmosfere. Stoga se i kolorit mijenja od naglašeno tople do ekstremno hladne skale boja. Svjetlost u tisućama prozora mirno i dobroćudno treperi, fina hladna koprena rane zore diše nad gradom ili se raznobojni snopovi automobilskih farova gotovo neurotično naganjaju po širokim ulicama, a kapljice boje uznemireno titraju na cijeloj površini slike. I u svim delikatnim prijelazima između ta dva ekstremna pola, Vorih ne slika po inerciji i navici. Mijene su u njegovu opusu bile stalne (i samo na bolje), iako zbog suptilnosti možda nevidljive neuvježbanu kritičarsku oku. On je jedan od umjetnika koji se intimno pita o granicama do kojih se može kvantitativno producirati vlastita umjetnička istina, a da se ne izda. Jer tržište sve pamti i bilježi, iako lažno i posrnulu umjetniku po navici stvari plješće na glas. Vorih je toga apsolutno svjestan. Stoga me uopće ne bi začudilo da taj promišljeni i mudri umjetnik u svojem sustavu opet pronađe neki mali pomak, kao i da započne neke velike tektonske pomake u svojem velegradskom labirintu.

Sada je možda više nego ikada Vorihov trenutak postojanosti u recentnom hrvatskom slikarstvu. Kao i mnogi drugi umjetnici prije njega, forsiranjem svojega likovnoga svijeta, vremenom su okrenuli lice slikarstva prema sebi i po sebi. Boja je ponovno ušla na velika vrata u slikarstvo i skulpturu... a ovo je vrijeme vrlo intuitivnih umjetnika, blef više ne prolazi.Iva Körbler