Tragovi prošlosti, tragovi za budućnost

Tragovi prošlosti, tragovi za budućnost

Uz novi Spomen-centar holokaustu, prvu instituciju takve vrste u Istočnoj Europi, druga kulturološka institucija otvorena nedavno u Budimpešti jest Mueveszetek Palotaja / Palača umjetnosti, smještena na obali Dunava pored nedavno izgrađena Nacionalnog kazališta. Pod istim su se krovom našli velika koncertna dvorana, manja kazališna dvorana i Muzej suvremene umjetnosti Ludwig

Hodajući Pava ulicom u peštanskom dijelu Budimpešte, lako vam se može dogoditi da se, zastavši pred neobičnim zdanjem, zapitate nije li se dio Zida plača odjednom premjestio u Europu? Zaista, nekada su brojni europski zidovi bili istinska mjesta tuge i boli za progonjene Židove. 16. travnja 1944, niti mjesec dana nakon njemačke okupacije Mađarske, došlo je do velikog progona mađarskih Židova, uglavnom odvedenih u Auschwitz. Među njima je bila i osamnaestogodišnja Lili Jakob, s brojnim članovima obitelji… Taj dramatičan uvod najava je postojanja Spomen-centra holokaustu otvorenog na šezdesetu obljetnicu holokausta u Mađarskoj, prve institucije takve vrste u Istočnoj Europi, kako bi se holokaust mogao proučavati i prezentirati kroz povijesnu i sociološku dimenziju.

Arhitekt Istvan Manyi već je vanjskim dijelom ovoga kompleksna zdanja ukazao na klaustrofobičnost kojoj je zbog getoizacije židovska zajednica često bila izložena - pa kad se probijete kroz uski, strogo čuvani prolaz u dvorište, čini vam se da ste izmakli hudoj sudbini. Iz dvorišta se ulazi u potpuno obnovljenu sinagogu podignutu 1923, te kroz prostore u kojima se izmjenjuju moderna i klasična arhitektura kao poruke iz prošlosti i sadašnjosti, odnosno mjesta istraživanja. U izložbenom, gotovo podzemnom dijelu Memorijalnog centra nalaze se prostorije s projekcijama iz svakodnevice židovskih obitelji, no najpotresniji dio svakako je Auschwitz album. I sada se vraćamo Lili Jakob i njezinoj obitelji. Na tzv. židovskoj rampi, kamo su stigli u Auschwitz-Birkenau u svibnju 1944. s brojnim drugim ljudima (smatra se da su nacisti tijekom ljeta ubili milijun Židova i oko sto tisuća pripadnika drugih naroda), bili su razdvojeni i razaslani na rad ili - u smrt. Lili je oslobođenje dočekala u travnju 1945. u logoru Dora-Mittelbau i dok je tragala za toplom odjećom naišla je na album ispunjen fotografijama vlastite obitelji. Prema idejnom začetniku uništenja Židova i ostalih nepoćudnih osoba u plinskim komorama Rudolfu Hoessu, masovno uništenje brojne zajednice mađarskih Židova u Auschwitzu nazivalo se Operacija Hoess i nju su fotografirali Bernhard Walter i njegov asistent Ernst Hoffmann. Na fotografijama nema pogubljenja, ali stoga je strašnija bezazlenost kojom žrtve promatraju okolicu, potpuno nesvjesni svoje stvarne sudbine. Mada im lica odražavaju neizvjesnost i zebnju, nije to ona istinska osviještenost o neizbježnoj smrti. Na temelju fotografija u albumu koji je našla Lili Jakob, kažnjeni su neki od zločinaca, a sam je album Lili poklonila jeruzalemskom Yad Vashemu. Dok u Memorijalnom i dokumentacijskom centru posvećenu holokaustu u središtu Budimpešte prolazite pored ovih fotografija, ne možete se ne zapitati što to ljude tjera da budu zli jedni prema drugima i zar ih iskustvo nikada ničemu ne može naučiti?!

NOVA PALAČA UMJETNOSTI

Druga kulturološka institucija otvorena nedavno u Budimpešti jest Mueveszetek Palotaja odnosno Palača umjetnosti, smještena na obali Dunava pored nedavno izgrađena Nacionalnog kazališta između mostova Petoefi i Lagymanyosi. Pod istim su se krovom našli velika koncertna dvorana, manja kazališna dvorana i Muzej suvremene umjetnosti Ludwig, autorskog tima Zoboki, Demeter & suradnici, a koja je ushićenoj publici postala dostupna 14. ožujka ove godine, uoči velikog mađarskog državnog praznika (nemojte im toga dana spominjati bana Jelačića!). Na bezazleno pitanje je li im ovakvo zdanje, uz brojne odlične koncertne i kazališne dvorane u gradu, zaista trebalo, Mađari su nas žalostivo gledali.... Već iz daljine zgrada, posebice noću, izgleda zamamano zahvaljujući svjetlosnim efektima, zbog staklenih fasadnih zidova. Unutrašnjost obiluje drvetom, koje daje posebno topao ugođaj. Raznovrsnost materijala u unutrašnjosti i posebna pozornost pri odabiru boja i podatnosti pojedinih materijala odaje umješnost ali i ljubav kojom je izveden cijeli projekt. Primjerice, primjedbu kako prolazak od predvorja prema Ludwig muzeju brojnim monumentalnim stupovima podsjeća na egipatske hramove, arhitekt Zoltan Turi popratio je vidljivim odobravanjem, budući da je upravo težnja povezivanju nekih općih mjesta arhitekture i suvremene namjene bila jedan od ključnih elemenata pri promišljanju prostora. Sam Ludwig muzej, donedavno smješten u krilu Kraljevske palače na Budimu, osmišljen je kao bijela kutija, bez dodatnih ukrasa, ispunjen prirodnim i umjetnim svjetlom te dovoljno visok i prostran da može podnijeti raznovrsnost izložaka stalnog postava, odnosno povremenih izložaba. Stalni postav i izložbeni dio podijeljeni su na dva kata, tako da obilazak jednog postava ne uvjetuje drugi.

Manja dvorana Palače umjetnosti jest ona Festivalskog kazališta. Može primiti 452 posjetitelja, posjeduje mogućnost promjene veličine pozornice, najnoviju tehnologiju koja omogućava glazbene i multimedijalne projekte, a promjenama u gornjem dijelu dvorane može se mijenjati akustika dvorane.

Upravo mogućnost akustičkih promjena jest glavni ponos najveće dvorane Nacionalne koncertne dvorane, široke i visoke 25 i duge 52 metra; kako napominju poetski raspoloženi arhitekti - poput gotičke katedrale. Auditorij može primiti 1699 posjetitelja (tu su i 136 stajaća mjesta), može se dodati još 160 mjesta na podiju, budući da se pozornica mijenja u tri različite veličine. Američki stručnjak za akustiku Russell Johnson omogućio je svojim konstrukcijama promjenu akustičnosti ovisno o broju posjetitelja, članova orkestra i vrsti glazbe, pa je tako na plafonu konstruiran pomični pokrov težak 45 tona, čijim se pomicanjem dobiva željena akustičnost. Istu funkciju imaju i sobe jeke, koje okružuju dvorane i čiji položaj pregrada regulira zvukove u dvorani. Osim položaja vrata na spomenutih 58 soba koje okružuju unutrašnjost dvorane, plastični ukrasi autora Gyoergya Jovanovicsa također pridonose regulaciji zvuka. Spomenuti tehnički podaci, nažalost, ne dočaravaju ugodan prostor dvorane. Uz vizualne elemente, tu je i auditivnost koja čitavoj gradnji daje smisao, ali i posve iracionalna tjelesna ugoda kakvu možemo osjetiti u najboljim prostornim ostvarenjima sakralnih objekata u prošlosti; spomenimo ovlaš tek Brunelleschija.Olga Vujović