Soap-opera iz 19. stoljeća

Soap-opera iz 19. stoljeća

Film je epskih pretenzija, a zapravo više nalik melodramatskoj sapunici koja je u romanima 19. stoljeća imanentnu romantičnu poludjelu ženu iz sporedne stavila u naslovnu ulogu

Švedsko-norveško-dansko-francusko-njemačka koprodukcija danskoga redatelja Olea Bornedala (odličan Noćni čuvar), radnje smještene u norveško 19. stoljeće, s internacionalnim glumačkim ansamblom - od Skandinavaca Pernille August (poznatije kao majke Anakina Skywalkera u prvoj i drugoj epizodi Ratova zvijezda), veterana Bjo/ rna Floberga i nacionalne ultrazvijezde Madsa Mikkelsena (Kralj Arthur, Pusher I. i II) te lijepe Marie Bonnevie, do Britanaca Christophera Ecclestona i Hansa Mathesona; nažalost odlučila se na najkomercijalniji, ali zapravo potpuno promašen jezični pristup - engleski, koji se pokazao dodatnim minusom djela. Naime, film je to epskih pretenzija, a zapravo više nalik kakvoj melodramatskoj sapunici koja je romanima 19. stoljeća imanentnu romantičnu poludjelu ţenu od sporedne prometnula u naslovnu ulogu (iako očigledno nenamjerno), a uistinu i jest riječ o adaptaciji prvoga dijela romaneskne trilogije Herbjo/ rg Wassmo Dina’s Book. Njegova junakinja, po svemu sudeći, trebala je biti prikazana kao žena ranjena u prošlosti, no iscijeljena, koja više ne može nadzirati svoju divlju narav; instinktivnost i nezaustavljiva snaga čine je tako pretečom modernih feministkinja. Ipak, glumački pristup koji izabire Maria Bonnevie, jednom kad mala glumica Amanda Jean Kvakland (koja Dinu portretira kao podivljalo i zapušteno dijete koje je pretrpjelo šok) napusti igru, i više je nego dvojben.

Morbidne fantazme

Njezina Dina kao djevojka i mlada žena, naime, djeluje psihotično - iskolačenih očiju, bezumno, sklona umorstvu, ali i svakojakim fantazmama - kako duhovima preminulih članova obitelji tako i mogućnosti telepatskog razgovora s umirućima i onima blizu smrti. Pritom taj nedvojbeno fantastičan motiv, iako nenametljivo i decentno umetnut u radnju, ipak je posve nepotreban te stoga i suvišan. Stoga je bilo kakav potencijalni pozitivni aspekt lika - odbijanje popuštanja pred socijalnim pritiscima, primjerice, neuvjerljiv i lako ga je krivo shvatiti. Jer, Dinu Marije Bonnevie uistinu je teško simpatizirati; njezina strast stalno je u opasnosti da bude protumačena kao puka sebičnost; jer osnovna udaljenost i emotivna hladnoća katkada se čine nesvojstvenima i neshvatljivima zdravoj psihi. Stoga i hepiend djeluje neuvjerljivo i dodatno učvršćuje uvjerenje o vrlo sapuničastoj radnji; čiji redatelj ima malo smisla za duboke uvide u svoje karaktere, a mnogo više za ljepotu nordijskih krajolika; norveške interijere 19. stoljeća odnosno razvijanje barem jedne od tipičnih skandinavskih filmskih karakteristika - morbidnosti, proistekle iz ogoljele i grubo lijepe prirode, odnosno ponekih (posebice uvodnih) sugestivno izravnih scena. Iz svega se navedenoga stoga stječe dojam da je film mogao ispasti i mnogo bolji, i prava je šteta da tomu nije tako.Katarina Marić