Skladni troplet

SIN CITY, red. Frank Miller, Robert Rodriguez, Quentin Tarantino, sklad. Robert Rodriguez, Greame Revell, John Debney

Skladni troplet

U filmu se čuje da su trojica djelovala s jedinstvenoga stajališta, da su krenula od istih postavki i da im je cilj bio stvoriti bogatu glazbenu sliku koja je prirodno, organski prionula vizualnom razmahivanju dječačkoredateljske mašte

Ako želiš svježi zrak, ne traži ga u ovom gradu.

(Džungla na asfaltu, red. John Huston, 1950)

Nevjerojatna vizualnost koja u film Sin City prenosi medij stripa (Rodriguez je obradio tri od sedam priča Franka Millera, koji je potpisan i kao koredatelj) tražila je vještu ruku da pozorno oživljeni stripovski crtež pretvori u glazbu. A kako zvuče stripovi? Oko toga pitanja Rodriguez nije previše mudrovao: osjećaj za film noir već su davno uspostavili Steiner, Rozsa, Deutsch, Raksin, Waxman, Previn, Webb i ostali. Taj je osjećaj trebalo prenijeti u Sin City.

Robert Rodriguez je jedan od onih koji vole nadzirati sve aspekte filma. Glazbeni aspekt stalno je privlačio njegovu pozornost te je redatelj postupno počeo preuzimati skladateljski posao (skladao je za Spy Kids 3D, Bilo jednom u Meksiku i Kill Bill Vol. 2). Sam bi skladao i za Sin City, ali su filmsko-tehnički zahtjevi bili preveliki te je skladanje morao podijeliti s dvojicom ranijih suradnika: Graemeom Revellom i Johnom Debneyem. Posao skladanja postao je sličan poslu režiranja omnibusa. Svaka od tri priče dobila je svoga skladatelja: Revell je skladao za priču o Marvu i Goldie, Debney za priču o Dwightu i prostitutkama, a Rodriguez je zadržao priču o Hartiganu i Nancy (koja mu je i redateljski najviše privukla pozornost).

Glazbeni rječnik film noira

Zanimljivo je također da su skladateljima mnoge komponente bile zadane (Rodriguez je unaprijed skladao teme), a glazbeni rječnik film noira postao im je imperativ. Otuda osamljenički saksofon solo u uvodnoj špici, a otuda i glasovir u priči o Hartganu i Nancy (oboje je skladao Rodriguez). Junak otpadnik koji se ne boji smrti i koji staje u obranu voljene žene otpadnice (uvijek je riječ o prostitutkama) najbolje se osjeća u tom jazzy-zvuku koji podsjeća i na partituru Jerryja Goldsmitha za L.A. povjerljivo. No partitura Sin Cityja nije samo to. Osim klasičnih elemenata, koji su najviše došli do izražaja u Debneya jer on je najviše ustrajavao na orkestralnijem pristupu, uporabljene su i tehnološke mogućnosti manipulacije zvukom. Uvodna je tema (saksofon solo), na primjer, preoblikovana uz pomoć računala. Zato je u filmu nemoguće uhvatiti neku konkretnu melodiju, nego je lakše govoriti o kretanju ili liniji, premda ni to nisu podesne riječi za osamljenički prkos ili prepuštanje svijetu kakav jest.

Graeme Revell ograničio se na drugoj strani: u njegovu dijelu partiture ulogu orkestra preuzima sintesajzer, a teška elektronika još više ocrnjuje ionako mračan (i krvav) razvoj događaj. Jedina svijetla točka - Goldie (koja je, jasno, ubijena) - postaje nadahnućem za oslikavanje ženskim dahom. Unutar elektronskoga tkiva tako živi glas (Rebekah Del Rio) djeluje poput tajanstvene koprene za uskrslu Goldie: Marv njuši njezin miris, ali za gledatelje to nije miris, nego nježan glazbeni dodir koji prostitutku osvetnicu pretvara u ljepoticu izvan ljudskoga poimanja.

Tako je skladao Graeme Revell, a slično su razmišljali i Debney i Rodriguez. U filmu se čuje da su trojica djelovala s jedinstvenoga stajališta, da su krenula od istih postavki i da im je cilj bio stvoriti bogatu glazbenu sliku koja je prirodno, organski prionula vizualnom razmahivanju dječačkoredateljske mašte.Irena Paulus