Prva stranica

Prva stranica

Ni o jednom problemu književnoga života nisu mišljenja tako podijeljena kao o pitanju treba li ili ne treba da pisac surađuje u novinama. A kad se kaže pisac, onda se misli na onoga kome je prvi posao da piše poeziju, prozu ili dramu, a ne novinske članke. Među takvim autorima podjela je vrlo oštra, pa jedni često surađuju u novinama, a drugi nikako.

Svaka od tih skupina ima i svoje argumente. Jedni kažu: nije za pisca dobro da piše priloge za dnevnike i tjednike, jer na taj način potroši svoj spisateljski potencijal: dobre ideje, lijepe rečenice, efektne dosjetke; sve to ode u jednodnevni novinski luft. Zbog toga će, kažu, pisac biti to bolji što manje piše za novine.

Drugi opet misle posve suprotno: oni vjeruju da pisac ne samo može nego i mora pisati za novine, jer na taj način uči raditi za široku publiku, trenira reflekse, postaje brži, jasniji, točniji, a nije nevažno ni to što smjesta čuje i odjek svojega teksta, jer ljudi na novine brzo reagiraju. Pisac se, dakle, pišući za novine, zapravo vježba za pisanje knjiga.

E, ali u čemu se točno vježba? Jer, u knjizi sigurno neće pisati o onome o čemu je pisao u novinama, za knjigu mu neće trebati ni brzina, ni jednostavnost, ni sposobnost da bude aktualan. Moj odgovor glasi: pisac se vježba u pisanju prve stranice, u tome je glavna korist za njega.

Znam da zvuči čudno, ali nastojat ću objasniti. Novinski su tekstovi kratki i svaki je od njih zasebna cjelina; zato svaki od njih ima prvu stranicu. Knjiga, međutim, kakva god bila da bila, uvijek ima samo jednu prvu stranicu, i takvih stranica pisac napiše za života malo. A to je šteta, jer prve su stranice silno važne, pa mogu biti i presudne za piščevu književnu sudbinu.

Jer, prva je stranica zapravo najvažnija stranica u svakoj knjizi. Ona se prema drugim stranicama odnosi onako kako se u romanu glavna priča odnosi prema epizodama. Na prvoj stranici padaju sve glavne odluke, na njoj se ili sklapa ili ne sklapa sporazum između pisca i čitatelja. Na prvoj stranici pokazuje se mogu li pisac i čitatelj skupa, imaju li jedan drugomu što reći ili nemaju. Je li im sudbina zajednička ili nije.

Doista, već na prvoj stranici čitatelj jasno osjeća leže li mu ili ne leže piščeve rečenice, pije li ih glatko ili se o njih spotiče. Isto tako, on već na toj prvoj stranici pomalo razabire kakav će biti osnovni ton pripovijedanja: štur ili obilat, jednostavan ili patetičan, humoran ili turoban. Na prvoj stranici čitatelj njuši atmosferu knjige, upoznaje neke od njezinih likova, počinje osjećati njezinu klimu. I već ondje on nedvojbeno zna da li ga sve to privlači ili odbija, je li to nešto što ga se tiče ili nešto za što ga nije briga. Istina, on će taj dojam provjeriti i na sljedećim stranicama, ali će najčešće otkriti da ga prvi dojam nije prevario. Prva stranica bila je presudna.

Hajde da uzmemo usporedbu iz filma: prva stranica nalik je na prvih pet minuta filmske radnje, kad stječemo temeljni dojam o onome što gledamo. U starim holivudskim filmovima to su poštovali, pa je zato u tih prvih pet minuta gledalac doznavao i kako se junak zove i što mu je cilj i što mora uraditi da taj cilj postigne. Ali, holivudski filmovi pravili su se za lovu, i to se smatralo običnim zanatskim trikom. A to nije trik, nego zakonitost koja vrijedi uvijek, koja vrijedi barem onoliko koliko vrijedi pravilo da pozdravimo kad dođemo u nečiju kuću. Vrijedi taj zakon i za knjige, i to umjetničke. A mnogi pisci nisu toga svjesni, pa zato ne obrate dovoljno pažnje na prvu stranicu, a to onda ispadne loše.

Mnogi, međutim - i to upravo oni najbolji - znaju (ili tek osjećaju) koliko je prva stranica važna, pa se zato i potrude da je načine dobro. Možete li za Filipa Latinovicza zamisliti bolji početak od onoga: Svitalo je kad je Filip stigao na kaptolski kolodvor? Ili kad prve riječi romana glase Maar, Maar, kako počinje Kiklop, to odmah pridobije čitatelja. Dobro, reći će tkogod, ali to su i inače dobre knjige, a da nisu, ne bi im pomogla ni ne znam kako dobra prva stranica. Odgovaram: ne bi te knjige bile toliko dobre - i mnogi čitatelji ne bi za njihovu kvalitetu doznali - da im prva stranica nije bila dobra. Krleža i Marinković oko nje su se osobito potrudili, možda i zato što su (kao uostalom i Novak, Slamnig, Cvitan) često pisali za novine, pa su znali kako se to radi.

Ili su naprosto poštovali tradiciju? Za važnost prve stranice zna se, naime, otkako postoje knjige, pa su zato nekada tu prvu stranicu osobito ukrašavali inicijalima u boji i lijepim crtežima. Prva je stranica kao početak putovanja, kao ulazak u vrt ili palaču, kao stupanje nogom na novi kontinent. Zato je ona jedinstvena po uzbuđenjima koja može pružiti.

Upravo zbog toga, već dugo postoji i utopijska želja da u nekoj

knjizi sve stranice budu nalik na prvu: da budu jednako uzbudljive, jednako sudbonosne kao i ona. A to se, dakako, ne može postići, pa se zato ljudi utječu različitim dosjetkama: pišu, recimo, priče od samo jedne stranice, i slažu knjige od takvih priča, pa su im na taj način sve stranice prve. Zaboravljaju, međutim, da prva stranica ima smisla samo onda kad za njom slijede druge. San o knjizi u kojoj će sve stranice biti važne kao prva, ostaje, dakle, i dalje san.

Njega sanjaju oni pisci što pišu za novine. Svaki njihov tekst ima prvu stranicu, svaka prva stranica mora imati kvalitete koje se od prve stranice očekuju. Tako se oni vježbaju za svoju knjigu od samih prvih stranica, za svoj perpetuum mobile.