PROHUJALO S PARAMA

PROHUJALO S PARAMA

Nostalgija može zaista biti gadna stvar, posebno kada se njome napuni čitav stadion. Razlog je bilo Bijelo dugme, sastav koji je, prije tri desetljeća, s pozicija pravovjernoga rocka, kako je pisao Darko Glavan, »pokušavao pronaći šifre masovne emocionalnosti utemeljene na nacionalnom mentalitetu i senzibilitetu (Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac)«. Njegov vođa, Goran Bregović, znao je, kao inteligentan autor i vješt manipulant, odigrati na kartu malograđanštine i provincijskog mentaliteta brdovitog Balkana. Masovni uspjeh Bijeloga dugmeta, pritom, prerastao je u kulturni, sociološki i ini fenomen, dakle područje u kojem glazba prestaje biti glavni čimbenik.

Isto je bilo i ove večeri. No, fenomen je, ovaj put, bio - nostalgija. Stoga nije bilo čudno u publici slušati komentare koji su, zapravo, bili citati naših baka - »ipak smo se mi znali bolje zabavljati nego današnji mladi«, iz usta kućanica koje su se prisjetile školskih plesnjaka i znojnog stiskanja na radnim akcijama. Za ovakvu publiku, Dugme je osmislilo jednokratnu maratonsku retrospektivu, čime se gotovo prikrio jedini razlog novomilenijskog ukazivanja - inkasiranje na ljudskoj slabosti. Da je nostalgija bila glavni mamac, potvrdila je i izmjena fotografija iz onoga doba na ekranu tijekom čitava nastupa. Koncepcijski je zamišljeno da nas vremeplov vodi unatrag, pa smo najprije bili izloženi iritantnom teškometalno-kreštavom vo-kalu Alena Islamovića i Bregovićevim kasnijim, manje poznatim, radovima, od kojih je, primjerice, programatska Ako se sutra zarati prezentirana s perverznim cross-overom dalmatinske klape i dragačevskih trubača. Nastavio je Mladen Vojičić-Tifa, vjerojatno najbolji pjevač Dugmeta, ali s jednako lažeš zlato, lažeš dušo-pjesmama. Dio sa Željkom Bebekom pokazao je, reakcijom publike, da su jedini pravi hitovi sastava bili oni s njegovih početaka. Poskočice Da sam pekar i Ne spavaj mala moja krasila je gotovo camp-kvaliteta, a jedino su odskočile skladbe s albuma Doživjeti stotu, Bregovićeva poluuspjela pokušaja ukrcavanja na vagon novoga vala koji je, izrazito urbanim stilom, suvereno gazio zastarjeli koncept.

Dakle, bilo je svega - od pastirskog i simforocka balkanskog senzibiliteta do čitava udžbenika seljačke retorike (»ti me iznevjeri«, »što te nema«, »dođi doveče«, »janje moje bijelo«...) Svijetla točka bio je akustični niz prvoga bisa s Pristao sam, bit ću sve što hoće, Sve je to od lošeg vina i Tajna veza, koji je dokazao Bregovićevu autorsku relevantnost.

No, sve je završilo u pravom svjetlu pod radnim nazivom »ajmo cur’ce« - »masovnom emocionalnošću« zastarjele rock-ikonografije (zajedničko pjevanje na poziv: »da čujemo narod«). Političke konotacije i moralna upitnost Bregovića na stranu, a uzevši u obzir prostore gdje riječ narod zvuči kao psovka, radilo se, ukratko, o nostalgičarskom narodnom veselju gdje se poskakivalo do boli. Viđena je i jedna, sažaljenja vrijedna, gospođa s transparentom: »Bebek, oženi me!«. I baš kao što reče pjesnik: »Bore vam prave i suze i smijeh«.

Velimir Cindrić