Pingvini u autobusu

Pingvini u autobusu

Zoran Lazić, Kalendar: Priče iz Vanbalone, AGM, Zagreb, 2004.

Prepletanje dječje mašte, iracionalnog i apsurdnog u prikazu svijeta koji s pomaknutom perspektivom dobiva novo značenje i obličje, neke su od odrednica Lazićeve poetike, koja se njegovim trećim objavljenim djelom ne samo potvrđuje nego na neki način i zaoštrava. Pratimo li odnos prema zbilji u njegovim djelima prema njihovu kronološkom nastanku, vidljivo postaje sve veće autorovo odmicanje od realnosti kao podloge na kojoj gradi svijet književnog djela. Dok u Ljetu u gradu junake na okupu drže činjenica rata i grad u kojem se nalaze, a Miss Krampus, uvjetno rečeno, nastaje kao proizvod dječje perspektive, Kalendar je još korak dalje u kojem se autor posve otisnuo na područje vlastite mašte (zamišljenoga grada Vanbalone), koje dodir sa čvrstim tlom stvarnoga svijeta ima tek posredno.

Godišnji ciklus

Možda je potpuno otisnuće u irealno i najbolji put za dobivanje onoga što Lazić želi postići u svojoj

književnosti, jer ga vodi u područje gdje njegova zaigranost može do kraja uzeti maha. Vanbalona ovdje znači posve osobni svijet simbola i metafora kroz koje se propituju jednako tako osobna pitanja, koja vanjskim svijetom bivaju tek potaknuta, ali pravi život imaju samo unutar piščeve podsvijesti. Ono što, pak, iz ovako postavljene književne situacije može proizaći - a dijelom se to ovdje i događa, jest stanovita hermetičnost na prvi pogled vrlo jednostavna i čitljiva teksta, što se po pitanju recepcije djela, a o čemu će poslije biti riječi, može pokazati i nedostatkom.

Žanrovski, Lazić stvara granični slučaj između zbirke pripovijesti i kratkog romana - na koji upućuje čvrsta međusobna povezanost ovih priča, koje tek u cjelini i čitane jedna za drugom iskazuju ideju djela. Zaigranost kao bitno obilježje Lazićeva pisanja osim na sadržajnoj razini vidljiva je i u formi, gdje prelazi u promišljenu kombinatoriku (također prisutnu i u ranijim radovima), koja ovdje postaje temeljnim načelom izgradnje kompozicije. Priče su unutar Kalendara, kako mu i ime govori, podijeljene po mjesecima od siječnja do prosinca, a odlučnost da se svaka poveže sa sljedećom te tako stvori zatvoren godišnji ciklus - koji na kraju ponovno upućuje na početak - dovodi ga do igre s isprepletanjem motiva. Svaka će priča tako u sebi sadržavati sporedni motiv koji funkcionira kao okidač za sljedeću priču, u kojoj dolazi i u samo središte radnje. Strogoća forme ovdje dobiva funkciju zauzdavanja mašte, držeći na okupu svijet koji opstoji posve mimo racionalnih pravila, ujedno ga time i verificirajući. Ipak, koliko god bio zanimljiv, to će načelo na ponekim (iako rijetkim) mjestima postajati samo sebi svrhom, stvarajući dojam nategnutosti pripovjednoga tkiva.

Čudnovate zgode

U šarenilu nadrealnih prizora i čudnovatih zgoda u kojima se pingvini voze autobusom u novogodišnje jutro, papagaji oslobađaju djevojke uhvaćene u zamku sumorne svakodnevice a ljudi obolijevaju od smrtonosne bolesti smijanja moguće je kao zajedničko obilježje svih likova (od kojih se mnogi jednako tako mogu iščitati i kao razna lica jedne osobe) prepoznati svojevrsno traganje za identitetom te tako interpretirati ovaj roman kao preispitivanje i potragu za samim sobom. Ispod površinskoga sloja razaznaju se opća mjesta unutarnjih propitivanja svakog od nas: znati prepoznati pravu priliku, imati odvažnosti za iskorak iz monotone svakodnevice, nadvladati strah od mogućnosti emocionalne povrede u prepuštanju drugoj osobi, problem definiranja uspjeha i cijene koju za njega treba platiti… samo su neka od niza pitanja koje Lazić posredno formira unutar ovih pripovijesti. No, ta mjesta, na kojima se može računati na čitateljevo prepoznavanje i razumijevanje, ujedno su i krajnje točke do kojih dolazimo čitajući ove tekstove. Naime, na postavljena se pitanja ne pokušavaju dati odgovori, ona se prikazuju u vrlo kratkim odsječcima sa sretnim ili manje sretnim završetkom. Lazić zapravo nema potrebu za komentarom, on detektira problem, maštovito ga oslikava, ali dalja analiza koja bi zaokružila i produbila započeto - izostaje. Radi li se ovdje o nedostatku želje za dubljim promišljanjem ili o svijesti da nikakav zaključak ionako ne može postati općevažećim, zapravo i nije lako odgonetnuti.

Iako kratak, Kalendar iziskuje čitateljevu pozornost kako mu ne bi promaknula povezanost neke misli ili motiva s onima u sljedećim pričama, bez čega lako dolazi do iskliznuća smisla. No, do njega može dovesti i na počeku spomenuta hermetičnost teksta, koja proizlazi iz činjenice da je ovdje riječ o zatvorenu svijetu mašte u kojemu je utjecaj vanjskog svijeta minimalan. Simboli iz Lazićeve Vanbalone nisu nastali ni na temelju niti naspram realnog svijeta, koji bi kao zajednička točka čitatelja i pisca značio podlogu za njihovo tumačenje - ovdje je riječ o osobnoj semiotici pisca koja funkcionira ne na temelju nekih dogovorenih pa piščevom intervencijom iskrivljenih značenja, nego tako da čitatelja vabi na pronalaženje vlastitog smisla unutar komadića iz piščeve podsvijesti, uz to povezanih njegovom individualnom logikom. Na taj način nužno dolazi do toga da svi detalji i motivi ne budu iščitani na primjeren način, ali Kalendar i ne bi trebao biti knjiga, barem ne djeluje da je pisan s takvom mišlju, u kojoj bismo svaku sliku trebali znati protumačiti na jednak način kao i pisac. U tom smislu ona je otvorena i dopušta vlastiti upis. Koliko će on pak biti zanimljiv čitatelju, ovisi ipak o samu - čitatelju.

Na kraju svakako treba spomenuti i zanimljivu likovnu opremu knjige, za koju je zaslužna slikarica Dunja Janković, koja Lazićev tekst upotpunjuje na šarmantan i promišljen način, pridajući ovom izdanju karakter cjelovita književnog proizvoda.Ljubica Anđelković