OTOČKI ZEN

Antun Maračić, Lokrum: fotografije, prosinac 2000 - travanj 2004, knjiga fotografija, Meta i Sebastian art , 2004.

OTOČKI ZEN

Usredotočenost i mir kojim autor gleda otok nema kvalitetu tvrde zapadnjačke odluke, nego mnogo više nalikuje zen-stanjima u kojima se onaj tko gleda i gledano stapaju u jedno

Svakom konceptualnom pristupu u umjetnosti imanentna je zamisao, često i namjera - kategorije suprotstavljene onomu što doživljujemo kao iracionalnu i magijsku dimenziju umjetnosti, termini teorijski smioni, ali doživljajno zapravo uvijek vrlo jasni. Naime u alkemijskim vjenčanjima ideje i umjetnosti ostaje nepredvidljivim kako će i koliko će zaiskriti nehotičan sloj s onu stranu svjesno stvorena.

U Maračićevoj knjizi Lokrum: fotografije, prosinac 2000 - travanj 2004. vidimo stotinjak fotografija Lokruma, snimljenih iz istoga kuta i s iste udaljenosti. Sam snimani prizor pripada svijetu nedvojbenih ljepota. Čaroban otok, čarobno more, znak koji podjednako može funkcionirati kao metafora izgubljenoga raja ili pak šekspirijansko poprište čuda. Lokrum ovdje vidimo u mijenama, koje autor i verbalno bilježi: vedro, oblačno, srebrno-crveno nebo desno iznad otoka, oblačno, ali sve protkano svjetlom, olujnokišno, i tmurno i svijetlo … - uz te opise zabilježen je i datum, a na neki neizravan način, ono što autor naziva »dnevničkim zapisima o fotografiji«, postaje dnevnički zapis o njemu samu. Naime, usredotočenost i mir kojim autor gleda otok nema kvalitetu tvrde zapadnjačke odluke. Mnogo više nalikuje zen-stanjima u kojima se onaj tko gleda i gledano stapaju u jedno. Lokrum se u Maračićevu djelu otimlje intelektualnoj formuli pribrajanja istoga viđenog iz istoga kuta.

Potom, opus nema uistinu ništa sa zapadnjačkim bilježenjima ljepota krajolika. Stotinjak fotografija funkcionira kao trag spiritualnih stanja - uostalom nimalo novih u autorovu djelu, premda bi se takvim u prvi mah mogla činiti. Mijene, odlasci, samotnost i iščezavanja, udaljenost i melankolija, konstanta su u Maračićevu djelu. Iščezavanja ima i u ovoj knjizi. U srijedu 30. travnja 2003. Lokruma na fotografiji nema, a autor bilježi: Oko 13 sati, oblaci do tla, otok se izgubio, vidljive samo krošnje u prvom planu. Krošnje - prepoznatljiv donji dio okvira prizora.

Time izravno stižemo do ranijih Maračićevih ciklusa, objavljenih u knjizi Ispražnjeni okviri - iščezli sadržaji (1996) Na oglasnim stupovima, ispražnjenom okviru, u Novoj Gradiški 1991. nazire se iščezli sadržaj, primjerice dio plakata koji najavljuje koncert za mir, i novi sadržaj: ratne osmrtnice. U okviru koji je vjerojatno služio za filmske plakate bivšega sadržaja više nema - iskorišten je također za zloslutne objave smrti. Potom se nižu fotografije što iščezle, što ratom izmijenjene kuće djetinjstva. Konstanta okvira iz kojeg je slika zauvijek nestala, premda joj se sadržaj još može pretpostaviti, nastavlja se na snimkama nadgrobnih spomenika, na kojima su se porculanski ovali fotografija pokojnika prvi raspukli od zračnog pritiska koji prati granatiranja. Fotografija, kojoj je autohtona namjera sjećanje, pokazuje se kao najkrhkija u vremenima razaranja. Premda bez trunke eksplicitne autorove patetike - ratni okviri iz kojih su nestali sadržaji, dakako, zrače zloslutnošću i jakim emocionalnim nabojem.

U zagrebačkom ciklusu Ispražnjenih okvira i iščezlih sadržaja, snimljenu 1994, sadržaj uličnih okvira ne može se naslutiti, odavno je zaboravljen. Autor intervenira samo postavljanjem pločice sa svojim imenom i naslovom djela. O tome sam autor piše ovako : »Premda podrijetlo njihove ispražnjenosti nije obilježeno onim nasiljem ili brutalnošću koji su uvjetovali nestanak netom navedenih sadržaja na područjima ugroženim ratom, premda mi je konkretan uzrok kao i vrijeme iščeznuća pojedinih tabli zapravo nepoznat, njihova anonimna praznina proširila se do simbola, postala univerzalnom oznakom koja obilježava vrijeme i okoliš moga iskustva, zračeći uvjerljivom snažnom melankolijom.« Emociju zamjenjuje praznina, nadiranje osjećaja nepostojanja (jedine riječi u praznom prostoru galerije, ispisane na betonskim kockicama za popločavanje ulica, na izložbi Ambijent, postavljenoj 1991). U ciklusu Usvojene slike, prikazanu 2000. u okviru izložbe Mjesto na kojem nisam bio, autor reproducira loše snimljene fotografije iz novinskih crnih kronika: Kupe u kojem je ubijena četrdesetogodišnja žena, Svađa je započela pred vratima obitelji Kuzmanović - udaljavanje se povišestručuje, zbilja posve iščezava s karte unutarnjega doživljaja, prostor praznine pojačava se. Drugim riječima, lirični ciklus Lokrum nije neobičan rukavac u Maračićevu opusu.

Više negoli liričan, Lokrum postaje melankolična stvarnost koja se pojavljuje u okviru prozora. Udaljenost otoka i autora uvijek je ista - niti će otok autoru, niti autor otoku. S druge strane, otok oduvijek simbolno funkcionira kao mjesto udaljavanja i samotnosti. Stalna opsjednutost iščezavanjem ipak traje. Iščezavanje inače tako nedvojbeno postojećeg otoka i ovdje se zbiva. Nove nijanse, a ima ih, pojavljuju se kao mir i jaka usredotočenost, tako da se čini da se u ovoj naoko lijepoj i smišljenoj seriji, nekom igrom proturječja, susrećemo s vrlo osobnim zapisima umjetnika.Branka Slijepčević